Na adresu redakcije stiglo je pismo lokalne policije Livigna, pitoresknog talijanskog gradića visoko u Alpama, ljubiteljima autosporta poznatog kao rodno mjesto WRC vozača Gigija Gallija. Razlog? Prometni prekršaj od 10. siječnja 2010., kad smo Nissanom Qashqai bez odgovarajućeg ovlaštenja ušli u zonu ograničenog prometa u ulici Via della Gesa. Zbog kršenja članka 201. talijanskog Zakona o sigurnosti cestovnog prometa od vlasnika se automobila potražuje 133 eura za kaznu i pristojbe te daljnjih 65 centi za poštanske troškove, odnosno ukupno 133,65 eura. I to u roku od 20 dana od primitka obavijesti, plativo gotovinom na šalteru banke ili kreditnom karticom putem Interneta.
Kazne za prometne prekršaje sve češće stižu na adrese hrvatskih vozača i to godinu, pa čak i dvije po povratku iz shoppinga u Grazu ili Trstu, odnosno skijanja na Rogli ili Kronplazu. I nije uvijek riječ o teškim prekršajima, poput grubog prekoračenja brzine ili prolaska kroz crveno svjetlo, puno su češće posrijedi kazne za bezazlene prometne grijehe, poput isteka parkirne karte ili ulaska u središte grada pod naplatom (Ecopass, Umwelt…). No, za razliku od slučajeva kad su hrvatski vozači zatečeni u prekršaju za upravljačem i kazna im je naplaćena na licu mjesta, postoji mogućnost izbora - platiti ili ne platiti?
Odgovor nije jednostavan, jer je situacija prilično zamršena. Kao prvo, naša država uopće nema sklopljen međudržavni ugovor o dostavljanju podataka o vozilu, vozaču ili vlasniku nadležnim tijelima drugih država. Štoviše, osobni podaci svakog hrvatskog građanina zaštićeni su Zakonom o zaštiti osobnih podataka iz 2003., odnosno 2008. Strane policije, dakle, uopće ne bi smjele imati pristup podacima o vlasniku vozila. Zakonski, preostaje im samo kazniti vozača pri prvom sljedećem pokušaju ulaska automobilom kojim je počinjen prekršaj u Europsku uniju ili ga slučajno zaustaviti i u rutinskoj provjeri otkriti da postoje neplaćene kazne za automobil s pripadajućim registarskim pločicama. A to se događa izuzetno rijetko…
Puno češće policija raspisuje javne natječaje i utjerivanje neplaćenih kazni za prometne prekršaje prepušta privatnim tvrtkama, poput agencije Maggioli iz Riminija, čiji djelatnici rade za lokalnu policiju sjeverne talijanske regije Aosta. Desetak zaposlenih svakodnevno na temelju registarskih oznaka pronalazi vlasnike vozila i uz blagoslov talijanske policije upućuje im obavijest o počinjenom prometnom prekšaju s detaljnim uputama o načinu plaćanja kazne, a za nagradu dobija proviziju u visini od 34 posto. Maggioli, samo jedna od stotinjak agencija za posredovanje pri naplati registriranih na području Italije, lani je zaradila 217.600 eura, utjeravši 9000 kazni u iznosu od 640.000 eura, uglavnom od vozača iz Švicarske!
I sad dolazimo do pitanja odakle privatnim agencijama podaci o vlasnicima vozila? Slovenija, recimo, uopće ne dozvoljava pristup podacima o vlasnicima automobila kojima su počinjeni prometni prekršaji, osim ako je riječ o prometnoj nezgodi, zbog čega je lokalna policija talijanskog pograničnog gradića Gorizia, odnosno Nova Gorica, prošle godine bila prisiljena otpisati prekršajne kazne izrečene slovenskim državljanima u iznosu od čak 170.000 eura. Ništa jasnija situacija nije ni u ostatku Europske unije. Štoviše, razmjena podataka i kažnjavanje stranih državljana za prekršaje u prometu međusobno su regulirale samo Austrija i Njemačka, ali samo za teže prekršaje, čija novčana kazna iznosi najmanje 25 eura.
Iskustvo tih dviju zemalja pokušala je 1. studenoga 2010. preuzeti i Europska unija, čije su se zemlje članice dogovorile da će međusobno razmjenjivati podatke o vlasnicima vozila i kažnjavati strane državljane za sve prekršaje teže od 70 eura. Stvar je, međutim, zapela već na početku, jer spomenuti iznos uključuje i pristojbe, pa se može dogoditi da Talijan za pogrešno parkiran automobil na području Austrije umjesto 21 eura kazne ukupno plati čak 80 eura. Zbog toga je od dogovora odmah odustalo pet zemalja članica EU - Belgija, Italija, Grčka, Irska i Slovačka.
Više saznajte u novom broju Autokluba!