Kako naplatiti štetu nakon nesreće, a s druge strane nema vozača s kojim možete razmijeniti podatke?

Autonomna vozila u teoriji obećavaju sigurniju i jednostavniju mobilnost, ali stvarnost ponekad pokaže sasvim drugačiju sliku. Najnoviji slučaj iz Arizone otvara pitanje koje industrija još nema jasan odgovor: što se događa kada dođe do nesreće, a s druge strane nema vozača s kojim možeš razmijeniti podatke?

Upravo se to dogodilo vozaču Patricku Harralu u američkoj saveznoj državi Arizoni koji je imao sudar s robotaksi vozilom kompanije Waymo. Harral tvrdi da je Waymo bio zaustavljen na mjestu gdje to nije dopušteno, kada je mladi putnik, prema njegovim kasnijim komentarima star oko deset godina, otvorio stražnja vrata ravno u njegov automobil dok ga je pokušavao zaobići, pritom znatno oštetivši njegovu bočnu stranu.

Problem nije bio samo u samoj nezgodi, već u onome što je uslijedilo nakon nje. Bez klasične razmjene podataka na mjestu nesreće, vozač je ostao bez osnovnih informacija koje su inače standard. Sustav vozila, kako tvrdi, putnicima je čak sugerirao da napuste vozilo, čime je dodatno otežano rješavanje situacije.

Slijedio je još veći problem: pokušaj naplate štete. Vozač tvrdi da je deset dana pokušavao stupiti u kontakt s osiguravateljem putem obrazaca, e-mailova i telefonskih poziva, bez konkretnog rezultata. Čak i kada je dobio broj slučaja, navodno ga nitko nije mogao pronaći u sustavu. Tek nakon što je svoju priču objavio na društvenim mrežama, kompanija mu se napokon javila.

Ovaj slučaj otkriva koliko je proces rješavanja štete kod autonomnih vozila složeniji nego kod klasičnih nesreća. Umjesto izravne komunikacije s drugim vozačem i osiguravajućim društvom, cijeli postupak ide kroz korporativne strukture, digitalne sustave i često netransparentne procese. Pravne procedure dodatno komplicira činjenica da su podaci o nesreći, poput senzorskih zapisa, u rukama same kompanije.

Waymo autonomni taksi, ilustracija

Profimedia

Zanimljivo je i da su mnogi savjetovali vozaču da jednostavno aktivira vlastito osiguranje i prepusti daljnji postupak njima. To je u praksi često najbrži put, ali i dalje ostavlja gorak okus jer se odgovornost ne rješava izravno.

Ovakvi slučajevi jasno pokazuju da tehnologija možda napreduje brže od regulative i prakse. Autonomni automobili mogu voziti bez vozača, ali sustav odgovornosti još uvijek itekako treba ljudsku logiku. I dok se industrija fokusira na algoritme i senzore, vozači se suočavaju s vrlo prizemnim problemom, kako naplatiti štetu kada drugi vozač zapravo ne postoji.