Ponton (1953.), Repaš (1961.), pa zatim kultni W123 (1976.) i ništa manje poznati W124 (1984.)... Viša srednja klasa je sama bit Mercedesa, još od vremena prije Drugog svjetskog rata i 170 V. Stuttgartski je proizvođač u proteklih deset generacija u svijetu prodao više od 16 milijuna primjeraka više srednje klase, koja od 1993. nosi oznaku E-klasa. Sad je red došao na novu, jedanaestu s tvorničkom oznakom W214, koja k nama stiže krajem godine, po cijenama vjerojatno od 65.000 eura za osnovni E 200 (197 KS).
Premda je već prethodna generacija iz 2016. bila skladan automobil, Gorden Wagener uspio je otići još korak dalje i stvoriti jedan od najljepših automobila na tržištu uopće. Uvjerili smo se u to već na parkiralištu zračne luke Schwechat kraj Beča, gdje nas je parkirano čekalo pedesetak novih E-klasa.
Najljepši je u svijetlim bojama, jer do izražaja više dolazi ne samo nova, osvijetljena maska hladnjaka s okvirom od sjajne crne plastike, nego i prednja svjetla s jednom duljom svjetlećom obrvom iznad i dvije kraće ispod dioda, ali i tzv. powerdome, odnosno dvije izbočine duž dugog poklopca motora (kao pedesetih na SL 300), u karoseriju uklopljene kvake i kratak rep s trodimenzionalnim diodnim svjetlima u obliku trokrake zvijezde. Sve u svemu, miljama daleko od nezgrapnih W210 (1995.) ili W212 (2009.).
Telefonom otključavamo srebrni E 220 d. Njemačka poslovna limuzina narasla je čak 11 centimetara i sad je samo pet centimetara kraća od pet metara (4,95 metara), uz 2,2 centimetra dulji međuosovinski razmak (2,96 metara), pa na stražnjoj klupi sad ima 1,7 centimetara više mjesta za koljena, a zahvaljujući dodatna dva centimetra u širinu (1,88 metara) i četiri u visinu (1,47 metara) čak je 2,5 centimetara više prostora za laktove i ramena, odnosno 0,5 za glave. Debelo je profitirao i prtljažnik – sa skromnih 405 narastao je na čak 540 litara. Skoro kao u S-klasi.
Unutrašnje uređenje više podsjeća na luksuznu električnu limuzinu EQS. U prvom redu zahvaljujući tzv. hyperscreenu, zakrivljenoj staklenoj stijeni sa središnjim i ekranom ispred suvozača, ali i masivnom trokrakom upravljaču s haptičkim prekidačima, digitalnoj instrumentnoj ploči, videokamera na vrhu središnjeg grebena za videopozive u vožnji... Ni materijali – nappa koža, brušeni aluminij i drvo otvorenih pora - nimalo ne zaostaju za spomenutim EQS.
Pokrećemo motor i temperaturu podešavamo na 21,5 stupnjeva Celzijevih. Digitalni ventilacijski otvori sami se namještaju u najpovoljniji položaj. Trenutak kasnije ambijentalna rasvjeta počinje bljeskati u ritmu Guettinog remixa Playersa, a u leđima osjećamo pokrete u naslon sjedala ugrađenog subwoofera njemačkog specijalista Burmester. Čudesno.
Navike vozača sad prati umjetna inteligencija, stvarajući tzv. rutine. Primjerice, ako svako jutro radnim danom na rampi pred garažom otvarate prozor da biste očitali karticu i podigli rampu, automobil će to nakon osam ponavljanja početi raditi sam. Rutine, dakako, možete uređivati i sami, odnosno isključiti.
Iza upravljača smještenu ručicu mjenjača stavljamo u položaj D i krećemo na probnu vožnju s E 220 d, jednim od tri blagohibridna motora u novoj E-klasi, s poznatim 2,0-litrenim turbodizelašem od 197 KS, koji se zahvaljujući elektromotoru od 23 KS i 205 Nm, sasvim lijepo nosi s njemačkom poslovnom limuzinom teškom gotovo dvije tone (1975 kg) i do stotke stiže za samo 7,8 sekundi, dok na autobahnu lakoćom dohvati krajnjih 234 km/h.
Još je ljepše što je na kraju stotinjak kilometara duge dionice do vinarije Hannes Reeh u selu Andau na granici sa Slovačkom na putnom računalu stajalo prosječnih 5,3 litre, što znači da s jednim spremnikom (66 litara) prevali za današnje pojmove zadivljujućih 1250 kilometara.
Ništa lošiji po pitanju potrošnje nije ni jedan od tri plug-in hibrida – E 300 de. Na stotinjak kilometara dugoj dionici do hotela Rosewood u strogom centru Beča trošio nam je 0,8 litara dizela i 23,6 kWh struje! S time da se otvorenom cestom izvan naselja nismo vukli, jer je plug-in hibridni dizelaš prilično brz - 6,4 sekunde do stotke i krajnjih 235 km/h.
U početku smo se, čak i na autocesti, oslanjali samo na 129 KS jak elektromotor, koji snagu crpi iz baterije od priličnih 25,4 kWh, a nakon što se ispraznila poslije 88 kilometara i na 2,0-litreni dizelaš sa 197 KS. Pritom valja pohvaliti gotovo neprimjetan prijelaz s kočenja elektromotorom na mehaničko, kao i punjenje baterije na kočenjima snagom od čak 100 kW.
Taj plug-in hibridni (E 300 de) i blagohibridni dizelaš (E 220 d) našim će kupcima biti najzanimljiviji, a u ponudi su još i 2,0-litreni blagohibridni benzinac sa 204 KS (E 200), plug-in hibridni benzinci E 300 e (313 KS), E 400 e (382 KS) i sadašnji topmodel E 450 sa 3,0-litrenim šesterocilindarskim benzincem (381 KS).
Kad je o udobnosti riječ, jedanaesta je generacija E-klase tipični Mercedes. Suvereno savladava rijetka oštećenja na dobro održavanom austrijskom asfaltu, a ne posrće čak ni na kaldrmi pri usponu na vidikovac kraj dvorca Coblenz iznad Beča, unatoč niskoprofilnim gumama 245/40 R20.
Tajna je, dakako, u doplatnim zračnim oprugama i prilagodljivim amortizerima, s kojima se isporučuje i iz S-klase poznato upravljanje na sva četiri kotača – stražnji se kotači pri brzinama do 60 km/h zakreću suprotno od prednjih do 4,5 stupnjeva (10 stupnjeva kod S-klase), što krug okretanja smanjuje sa 11,6 na 10,8 metara. Kao broj manja C-klasa.
Valja se, međutim, priviknuti na burne reakcije u gradu i na otvorenoj cesti, jer se početku osjećate kao na viljuškaru. Na autocesti je stuttgartska poslovna limuzina mirna kao svijeća, a u unutrašnjosti zahvaljujući besprijekornoj zvučnoj izolaciji vlada savršeni mir, pa razgovarati možete i šapćući.