U današnje vrijeme, koncepti automobila obično nemaju motore. Čak i da imaju, riječ je o motorima koji nisu spremni za masovnu upotrebu. S druge strane, u ludim sedamdesetima moglo se gotovo sve što čovjeku padne na pamet. Tako je legendarni dizajner General Motorsa Bill Mitchell dobio ideju o nečem što će postati vjerojatno najčudniji, ali i najzanimljiviji koncept ikada napravljen od strane američkog proizvođača automobila. Bio je to Ferrari Firebird, ili elegantnije poznat kao Pegasus – talijanski dizajn, Firebirdova karoserija, a ispod poklopca – pravi Ferrarijev V12.
Priča započinje 1970. godine kada se dizajner Chevroleta Jerry Palmer igrao olovkom na papiru. Palmera je, iz dosade, zanimalo koliko će dobro elementi dizajna iz Ferrarija 250 Testa Rosse iz 1958. godine pristajati novom Camaru. Iako je dobio nešto izvedivo, talijanske linije nisu sasvim pristajale "Chevyju".
Nakon što je Mitchell, koji je volio dobar dizajn automobila bez obzira s koje strane oceana on došao, vidio skice, odmah ih je odnio hodnikom do Pontiaca – što je Palmeru "slomilo srce". Dizajn je realiziran kao Firebird umjesto Camara. Priča, međutim, ovdje postaje zanimljivija.
Mitchell je želio još više "talijanskog štiha" za projekt, pa je uredio instrument tablu i unutrašnjost automobila u Ferrarijevom stilu. Korišteni su Veglia Borletti mjerači brzine, središnja konzola obložena je drvetom, pa čak i Ferrarijev mjenjač.
Ugrađena su prilagođena kožna sjedala, slična onima koja su se nalazila u drugim talijanskim jurilicama tog doba. Od sveg tog, možda su najveći talijanski dodil bili žičani Borrani naplatci. Uz to, GM-ov dizajner je smatrao kako se koncept treba i glasati talijanski, s obzirom na to da ga pokreće 365 GTB/4 V12, stoga je korišten i Ferrarijev ispuh.
Zadatak ugradnje velikog V12 pripala je North American Racing Teamu Luigija Chinettija – privatniku koji se bavio trkaćim Ferrarijima u SAD-u s ciljem promoviranja brenda. Koncept je proizvodio oko 350 KS, a navodno je prošao kroz nekoliko promjena prijenosnog sustava. U početku, Mitchell se odlučio za trostupanjski automatik, no s obzirom na to da se mjenjač nije "slagao" s napetim V12, kasnije je instaliran ručni mjenjač s pet brzina – također Ferrarijev.
Amerikanci su sagradili igračku za stazu od 1700 kilograma. Mitchell ga je odlučio uzeti kući nakon što se umirovio 1977. godine, često se pojavljujući na stazama s njim kako bi uživao u reakcijama ljudi. Ranih 1980-ih Pegasus je sudjelovao u prometnoj nesreći, nakon čega je prednja maska dotjerana kako bi se uklonio razdjelnik viđen na nekim gornjim slikama. Motor Trend ga je, nakon što ga je imao privilegiju voziti, usporedio s Ferrarijem Daytonom, s omjerom mase i snage sličnim ostalim muscle automobilima te ere, i zvukom istinskog talijanskog sportaša. Nažalost, ne postoji videozapis u kojem Pegasus radi, stoga simfoniju možemo samo pokušati zamisliti.
Nakon što je Mitchell preminuo 1988. godine, koncept je vraćen GM-u i nakon nekog vremena restauriran. Danas se nalazi u GM-ovom Centru za baštinu i svi ga mogu vidjeti. Nažalost, više nećemo vidjeti novi Pontiacov koncept zbog gašenja kompanije 2009. godine. Čak i da se to nije dogodilo, malo je vjerojatno da bi Ferrarijev V12, ili bilo koji drugi strani motor, pronašao svoj put ispod poklopca motora američkog automobila. Zbog toga Pegasus ostaje poseban. Pogledajte videozapis: