Kada se u kontekstu automobila spomene riječ "radar", većina vozača i dalje prvo pomisli na policijske uređaje koji love prebrze vozače uz cestu. No današnji automobilski radari nešto su sasvim drugo. Oni nisu tu da vas kazne, nego da vas spase – barem u teoriji. U praksi, međutim, situacija je složenija: ti nevidljivi čuvari sigurnosti istodobno donose i novu dozu problema.
Za razliku od klasičnih policijskih radara, čiji je cilj izmjeriti brzinu s distance, automobilski radari dio su sustava napredne asistencije vozaču (ADAS). Skriveni iza maske hladnjaka ili u odbojniku, emitiraju elektromagnetske valove i na temelju njih određuju udaljenost i brzinu objekata ispred vozila. Kombinirani s kamerama i senzorima, oni omogućuju adaptivni tempomat, automatsko kočenje ili upozorenje na nadolazeći sudar. Tehnologija koja se donedavno činila futurističkom danas je prisutna u gotovo svakom novom automobilu.
No, kako to obično biva problem nastaje u susretu laboratorijskih testova i stvarnog svijeta. U idealnim uvjetima radari savršeno razlikuju automobil od biciklista, jasno prepreku i reagiraju u djeliću sekunde. Ali stvarni promet je sve samo ne idealan. Kiša, snijeg, prljavština na braniku ili jednostavno kompleksna prometna situacija mogu zbuniti sustav. Rezultat? Lažna upozorenja, nepotrebna kočenja ili, još gore, greška szustava i izostanak reakcije kada je ona doista potrebna.
Takva iskustva nisu rijetka. Brojne ankete među vozačima pokazuju da se značajan postotak njih osjeća nesigurno upravo zbog pretjeranog ili nepredvidivog ponašanja asistencijskih sustava. Sustav za automatsko kočenje koji "vidi" prepreku tamo gdje je nema može na autocesti izazvati opasan lančani sudar. Intenzivni zvučni signali i upozorenja često iritiraju vozače do te mjere da pokušavaju isključiti radare i pripadajuće sustave, iako to u nekim slučajevima postaje sve teže.
Razlika između policijskog i automobilskog radara leži i u percepciji. Onaj prvi je "neprijatelj", znak da vas netko kontrolira. Onaj drugi trebao bi biti saveznik. No u saveznike koji rade greške brzo se izgubi povjerenje. Stručnjaci ističu da je tu ključan faktor zrelost tehnologije. Policijski radari već desetljećima funkcioniraju po istim, provjerenim principima. Automobilski radari, međutim, tek su u razvoju, stalno se dorađuju, nadograđuju softverskim zakrpama i uče prepoznavati sve širi spektar situacija.
Tu leži i najveći paradoks. Oni su zakonski postali "obavezni" prije nego što su potpuno sazreli. Proizvođači su požurili zadovoljiti regulative, a vozači su postali pokusni kunići. Na papiru sve izgleda dobro, ali u praksi radari katkad više smetaju nego što pomažu.
No, kao i svaka tehnologija, i ova prolazi kroz fazu sazrijevanja. Radari će postajati precizniji, algoritmi pametniji, a integracija s drugim senzorima sofisticiranija. Dugoročno, oni doista mogu spasiti živote i spriječiti nesreće. Pitanje je samo koliko će vozača u međuvremenu izgubiti povjerenje u sustave koji bi trebali biti njihovi zaštitnici.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....