O sintetičkim gorivima priča se već duže vrijeme, pogotovo otkad je Njemačka nagnala Europsku uniju da ih uvrsti kao klauzulu u svoj prijedlog zabrane motora s unutarnjim izgaranjem do 2035. godine. No, njemački odnos s e-gorivom seže daleko u prošlost, a Adolf Hitler ih je koristio u Drugom svjetskom ratu.
Danas, kao i tada, Njemačka se suočava s ozbiljnim problemom, a to je ovisnost o stranoj nafti. Osim toga, bori se za očuvanje motora s unutarnjim izgaranjem, duše svoje industrijske ekonomije. Naravno, tih je godina motivacija bila sasvim drugačija: Führer i njemački vojni vrh znali su da im je za izvođenje svog "Blitzkriega" ili munjevitog rata potrebna golema energija koju su morali kupovati u inozemstvu, ali je bila skupa.
U ranim 1930-ima sintetička goriva su se smatrala neekonomičnima, posebno nakon što je cijena nafte naglo pala tijekom Velike depresije. Nakon dolaska na vlast 1933., Hitler je želio da Treći Reich postane manje ovisan o stranoj nafti, posebno od američkih i britanskih proizvođača, što je Njemačku prisililo da troši značajne količine novca koje si nije mogla priuštiti.
S obzirom na obilje ugljena u Njemačkoj, sintetičko gorivo činilo se održivom alternativom. Gotovo godinu dana nakon što su nacisti preuzeli vlast, Hitlerova vlada potpisala je sporazum s kemijskim divom I.G. Farben za subvencioniranje velike proizvodnje sintetičkog goriva zvanog "ersatz".
Sljedećih godina, I.G. Farben i druge njemačke kemijske tvrtke otvorile su više od 20 hidrogenacijskih postrojenja (kako su se nazivala) za pretvaranje ugljena u gorivo. Kako je oporavak svjetske potražnje za naftom pogurao cijene sirove nafte 1930-ih, njemačka ponuda za ersatz, koji nije podlijegao uvoznim carinama, počela je izgledati kao mudar potez.
Ovako je to objasnio šef Luftwaffea Hermann Göring: “Znali smo da nam nedostaje goriva, pa smo izgradili postrojenja koja će ga osigurati. Danas posjedujemo sve alate koji su nam potrebni da porazimo neprijatelja".
Na kraju je nacistička žudnja za energijom nadmašila njihovu sposobnost da istisnu tekuće gorivo iz ugljena, kako je Hitler žalio na svom putovanju u Finsku. Ali tvornice sintetičkog goriva, od kojih je jedna bila smještena u Auschwitzu, također su bile lake mete za saveznička bombardiranja.
Kad su američki bombarderi uništili glavne njemačke tvornice e-goriva u svibnju 1944., nacističko je vodstvo shvatilo da je s njima gotovo: "S gledišta tehničke proizvodnje, rat je izgubljen s uspjehom tih napada", rekao je nakon rata Albert Speer, Hitlerov čovjek od povjerenja i šef naoružanja.