Princeza na zrnu graška može biti, ali princeza na konzervi graška nikad! Nije jeftino, ali se snalazimo
Opa, proleti već jedanaest mjeseci! Fin je to komad vremena. Toliko, na primjer, treba domaćem pršutu da odleži na buri ili pak Radimiru Čačiću da odleži u zatvoru. U ovom slučaju, toliko moje mladunče odležava u izvanmateričnom svijetu. I mogu reći da sasvim solidno sazrijeva, vidim već tragove čovjekolikosti u njoj. Od početna dva moda, plač i ne-plač, razvija čitavu lepezu ekspresija, od zamišljenog gledanja u daljinu, grlenog krepavanja od smijeha, sve do histeričnih ispada bijesa. U skladu s time, nakon položenog osnovnog tečaja upoznavanja s hranom, vrijeme je za sljedeći važan korak – jedenje za stolom, u pravom sjedećem položaju, da se može i nalaktiti ili lupiti šakom. Kakav li je to razvojni skok! Dakle, ponosno smo sastavili stolac hranilicu i montirali čovječuljicu unutra, poprativši to zdravom količinom razdraganosti i škljocanja fotoaparatom. A sad tih 70-ak centimetara mlade ljudetine treba naučiti bontonu za stolom, koliko je to moguće.
Pritom ne mislim da treba nauči baratati kliještima za jastoga i razlikovati razne čaše za razna vina, zadovoljilo bi me već samo to da ne pljuje hranu svuda oko sebe i ne utrljava si kašice u kosu, na primjer. E, ali krvav je to posao. Ima dana kad bih se isti tren mijenjala s engleskim rudarom iz dikensovskih vremena. Jer sad smo na vrhuncu nestašnog razdoblja u kojem je stvoren pojam “igranje s hranom”, kad su nemirni kao netom upecana gacka pastrva na suhom, a koncentracija im je na razini vjeverice s ADHD-om. No, kažu knjige i znalci, važno je pustiti dijete da istražuje i otkriva ono što ga zanima u svijetu ispred sebe. Što će reći da slobodno gurka ruke u hranu, prima je prstima, razmackuje, raznosi okolo, gađa zidove, mlatara žlicom i slično. I dapače, treba to popratiti strpljenjem, staloženošću, veseljem, smijehom čak. Još jedan svakodnevni dobar trening za živce. Nije lako, ali treba pronaći skutrenog unutarnjeg Mr. Miyagija u sebi.
No, na stranu ekstremni sport zvan hranjenje bebe i sav taj pripadajući kaos, prijeđimo na ono najbitnije, sadržaj zdjelice. Kad privoliš dijete na raznovrsnu krutu hranu i više ne brojiš svaku žlicu, fokus s kvantitete naglo skrene na kvalitetu. Jesu li obroci optimalno hranjivi, izbalansirani, prikladni, sadrže li dovoljno ovoga ili onoga? Unosi li adekvatan omjer masti i biljnog i životinjskog porijekla? Jesam li cjelonoćnim namakanjem žitarica neutralizirala negativne učinke fitinske kiseline? Ponekad si stvarno zvučim kao da sam na doktoratu iz nutricionizma. Naravno, nijedna mama nikad nije posve zadovoljna prehranom svog djeteta. Uvijek ima prostora napretku. To nam je neki fetiš. Ipak je prehrana u prvoj godini života supervažna, em za normalan razvoj, em za stjecanje zdravih navika u budućnosti, bla. Pritisak je to. Kad imaš zlatnu ribicu, više-manje paziš kako je hraniš, pa kako onda ne bi bila hiperosviještena i lagano opsesivna kad je riječ o čovječuljku koji je tvoje autorsko djelo. Pogotovo ja, svežder po definiciji, gurmanica po vjeroispovijesti, osoba kojoj je hrana jedna od većih preokupacija u životu, a ne samo napoj koji pokreće ljudski mehanizam.
Dakle, stoji sve ono uobičajeno – samo prirodno, ekološki, domaće, iz ovog podneblja, sezonski, cjelovito, nerafinirano, bez dodanih šećera, kemikalija, prerađevina. Princeza na zrnu graška može biti, princeza na konzervi graška nikad! Nije uvijek jednostavno ni jeftino, ali može se, imamo svoje kanale, uhodani smo i snalazimo se.
Da, već čujem neizgovorene komentare da sam kuhinjski naci i da pretjerujem, neće dijete odmah postati teški ovisnik ako proba slatkiše, neće razviti sto boleština ako gricne špricano voće koje se tjednima povlačilo po skladištima ili mliječni proizvod s rokom trajanja od šest mjeseci, niti će joj izrasti treće oko ako tu i tamo pojede malo benignih emulgatora i umjetnih bojila. Važno da sve kuša i zavoli hranu, ne treba ništa zabranjivati, kažu zagovornici prehrambenog relativizma. Malo morgen, kažem ja. Barem sad, u ovoj krhkoj dobi, dok je sva kontrola u mojim rukama i vladam kuhinjom kao ekscentrični diktator nekom afričkom paradržavicom.
Dokle ide na obostrano zadovoljstvo, držat ću svoju malu zvijer prehrambeno neokaljanom i čistom poput bijelih odijelaca velečasnog Sudca.
Bez brige, ne živimo izolirani kao pustinjaci u brvnari navrh brda. Znam da će brzo doći to đavolje vrijeme kad će majušna htjela-ne-htjela otkriti gumene bombone, čokoladice u obliku Hello Kitty, fluorescentne sladolede, gazirane šećerne vodice, hamburgere, hrenovke, čips, pohano i prženo… A ja želim da to dočeka spremna za borbu. Ako s vremenom i poklekne pa kad poodraste završi kao pretila kanta za smeće koja mora kupiti zasebnu avionsku kartu za svaki guz – ha, barem nećemo moći reći da se nisam trudila.
A što se zime tiče, puni su nam već i kapa i tanjur. Ne mogu više gledati ciklu, ričet, kobase, kiselo zelje, ciknuti portugizac. Sunca i topline nam dajte, i to hitno! Proklet bio, svišče Phil, drži se radije motanja čokolade! Srećom, danas sam se nakrcala mlade janjetine, istinskog vjesnika proljeća, pa mogu reći da ima nade, bolja vremena stižu.