Hrvatska gastronomska scena poprima sve jasnije obrise snažne priče koju se s respektom prihvaća u najsnažnijim europskim centrima produkcije užitaka u dobroj hrani. Proces je posebno snažan na Kvarneru, a kad se dođe u zonu spoznaje o nemalom broju restorana iznimne kvalitete na tom području, red je podsjetiti se - temelja. Baš kao i ljudi čija su imaginacija, samosvijest i hrabrost oblikovali taj gastro prostor.
Da bi se došlo do same povijesne srži, treba se vratiti u sedamdesete godine, u zaljev gdje se dodiruju prelučka i vološćanska obala. Svi kojima memorija seže u te godine sjetit će se restorana - Kukuriku. Možda i dječačića Nenada Kukurina, koji je od kako je prohodao bio dio tog kultnog mjesta, restorana njegovih roditelja, mjesta gdje mu je upijanje prvih mirisa i okusa oblikovalo život. Najprije njemu, nakon toga i mnogim njegovim kolegama, baš kao i svima nama koji smo ikad s Kukurinom došli u kontakt.
Iako mladost donosi i notu buntovnosti, istraživanja, traženja sebe u budućnost koja neumitno i brzo dolazi, Nenad Kukurin je na radost svega onog što danas nazivamo hrvatskom gastronomijom, odmah spoznao kako se rodio da bi radio ono što i njegovi roditelji: vodio restoran. I dok golema većina hrvatskih ugostitelja nije vidjela mnogo dalje od bazičnih jela iz srednjoškolskih udžbenika o kuharstvu, onih koje su nam po hotelskim restoranima odjeveni u bordo prsluke servirali klasični konobari, Nenad Kukurin je već stvarao istinsku gastronomsku rapsodiju, stvarao je po principu koji ga je vodio kroz život sve do današnjih dana: reinterpretacija naslijeđa s namirnicama koje to podneblje u najboljem smislu i karakteriziraju.
A onda 1998. slijedi prvi kastavski Kukuriku, na samoj Fortici. Bila su to vremena neposredno nakon domovinskog rata i povijesnog, tektonskog preslagivanja političke karte Europe. Bilo je to vrijeme svekolikog istraživanja, tako da je i Kukuriku vrlo brzo došao u fokus domaćih, još i više istinskih poznavatelja i uživatelja, gastronomije iz susjednih država. Brzo se širio glas o fantastičnom doživljaju onog što se u tadašnjem Kukuriku dobivalo na tanjuru. Namirnice su bile isključivo domaće i apsolutno sezonske, dok bi ih sam Nenad Kukurin, poput istinskog umjetnika, jer on to i jeste - umjetnik gastronomije, skladao svakog dana. Iznova. Svaki je dolazak u Kukuriku nosio komponentu iščekivanja koje bi nakon uživanja u svim osjetilnim komponentama, osim nepca u Kukurinovim jelima bi istinski uživalo najprije oko, da bi se u konačnici, pa i u kontaktima s njime, sve zajedno pretvaralo u istinski društveni događaj. Dolazak u Kukriku naime nikad nije bio samo zbog zadovoljenja jedne od najsnažnijih ljudskih potreba, one za jelom - dolazak u Kukriku bio je poput odlaska u kazalište u potrazi za interakcijom redateljskih vizija i gledateljskog zadovoljstva.
Širio je Kukurin svoje viđenje hrvatske gastronomije svijetom, ostavljao zadivljenima gledatelje nekih od najutjecajnijih televizija svijeta, bio proglašavan vitezom, na dvadesetu godišnjicu njegovog brenda Kukuriku dobio je fantastično priznanje - Chaine desRotisseurs, dovodio na kastavski breg najznačajnije svjetske gastro vodiče. Naposljetku, otvaranjem restorana i hotela u povijesnom zdanju Kapetanove kuće, 2010. godine napravio je jednu od najsnažnijih reinterpretacija i samog Kastva.
Prije četvrt stoljeća, kad je istinska gastronomija u Hrvatskoj bila skoro nepoznati pojam, pojavio se Nenad Kukurin. Uzeo je kuhaču u ruke i poput strasnog, zanesenog dirigenta odlučio je promijeniti svijet. Onaj hrvatske gastronomije. Za početak, jer tko zna što nas tek očekuje u drugoj četvrtini ove jedinstvene gastronomske priče čiji se dobar glas širi svijetom.
Sadržaj nastao u suradnji s hotelom i restoranom Kukuriku
