Kad ne diše za vrat polusvijetu s one strane zakona ili ne liječi traume i rastjeruje košmare u obližnjem baru, inspektor Karnivor svoja mala zadovoljstva pronalazi po gradskim mesnicama, u malim hladnjačama, pod štandovima tržnica. Sit blistavog, bezukusnog mesa iz supermarketa u stiropornim pliticama presvučenim staniolom, uvijek je u potrazi za posebnom, rijetkom robom, svetim gralom karnivorskim. A onda, doma u kuhinji, živi svoj drugi život: uz čašu vina i muziku s gramofona on kuha i prisjeća se kako je jednom davno, još prije rata, maštao o svom restoranu
Zaroktao je u snu kao krmak, prenuvši se od vlastitog hrkanja. Tek je nakon petog zvona telefona u pet sati ujutro, na dan koji je, kakav god, ipak trebao biti samo njegov, spoznao da nije on najveća svinja. Sjeo je na rub unajmljenog kreveta, dlanom pritisnuo znojno čelo, stavio tog uspaljenog nerasta na zvučnik i iz spaljenoga grla pokušao istisnuti bilo što osim roktaja. Hrrrkkhhh… Nije uspio. Antin rukatac, koji toče ovi dečki u trajektnoj luci, definitivno nije vidio pelješke vinograde. Reći će mu to, još danas.
Inspektore, imamo ih! - urlao je, s druge strane nečega što se u boljem svijetu zvalo žica, njegov mladi splitski kolega Denis, kojemu je još nedavno bio mentor. Gladan pravde, tek što je diplomirao, taj ne spava. Nikad. I uvijek je, ako se njega pita, sumnjivo nabrijan. To je taj new breed.
Ima-mo… ko-ga? - protisnuo je prve dvije riječi bez hrapavih suglasnika kojih se sjetio.
Onaj moj kolega Goran iz Splitsko-dalmatinske, Bašić, sigurno ga znate, on i dečki su na trajektu iz Ploča locirali bandu, imali su trideset gudana u kamionu, vozili ih za pršute na Pelješac. Sad kad je ta kuga, afrička, posao cvate. Šefe, pečeno janje je u nas na Klisu jeftinije od ovih vaših gore odojaka sad kad ih nema. To vam je ka droga, kokain, heroin, kilo ovdi, kilo ondi, sad ima pa nema, a gazde trljaju ruke. Prava burza, vol strit, kad vam kažem… Idemo, ništa ne brinite, znam da vam je noć bila možda teška, a možda i lipa, he-he, ja sam već priko mosta, tu kod Drača, radujem se, nismo se vidili masu… Evo me, evo, gazim.
***
Inspektor Karnivor cijeli život živi u zabludi. Uzeo je par dana godišnjeg, prošlogodišnjeg, da pomogne starom ratnom drugu Anti u berbi, da se malo opuste, zaslužili su. A i jer mu se smučio grad, od onog se zadnjeg slučaja nije pošteno naspavao. Anti je stalo, Ivor ga godinama zajebava oko toga da njegovo vino vinograda vidjelo nije. I sad, kad su se napokon našli popiti koju skupa, degustirati primjereno godinama, a dica će već obrati lozu, posao zove. Ništa godišnji, ništa mamurluk, nema bijega od… čega? Tu smo di smo, zaključio je svoj šturi unutarnji filozofski monolog viši inspektor Ivor Karn zvani Karnivor dok je pred kućom u trajektnoj luci Trpanj u rano jutro, prije prvog trajekta, odjeknula trublja jurišnika Policijske uprave splitsko-dalmatinske, njegova mahnitog pulena Denisa, tovara samo takvog nadobudnog kojemu ništa nije sveto.
Pod smradnom ceradom kamiona u trajektnoj luci roktalo je neveselo krdo. Inspektor Karnivor pokušao je potisnuti teški vonj prvim ranojutarnjim kratkim espressom u kafiću Trenta. Inače bi naručio i finu domaću tortu, koju peče gazdina gospođa, ali želudac mu to ovoga jutra ne bi oprostio.
Mladi inspektor Denis dotrčao je do njega pružajući mu telefon: - Šefe, zovu iz Zagreba, da šta ćemo sad s tim. Ja se čudim da je tamo netko budan. Vi recite.
Inspektor Karnivor hodao je sporim, opreznim korakom po rivi, kimajući pognutom glavom s telefonom na uhu, povremeno podižući pogled prema silueti kipa Gospe na stijenama, prirodnom lukobranu trpanjske trajektne luke. Drugom je rukom, pod jutarnjom mjesečinom, crtao krugove po zraku. Zatim je spustio olovne ruke niz tijelo, pogledao opet prema Gospi, koja je polako počela poprimati nježno ružičaste tonove, rekao joj nešto u povjerenju, prostrijelivši pogledom galebove koji su klaukali nad njezinom svetom krunom. Neće valjda sad sve zasrati, pomislio je i krenuo prema kamionu po čijoj su ceradi šarali nijemi mlazovi plavog svjetla policijske rotirke. Svitalo je.
***
Kolega, riješite vi to, vaš je resor, idem ja pomalo za Zagreb. Mobilni tim za eutanaziju samo što nije - reče inspektor Karnivor Goranu Bašiću, staroj mrljagi i okorjelom terencu, koji je s mlađim inspektorom Denisom, tim nabrijanim junošom koji je u policiju zalutao gledajući previše televizije, upravo stresao treću.
Kad pomisliš - pomisli on u matematičkom bunilu nakon druge - da je tri tih nula-tri zapravo manje od onih naših duplih iz starih vremena, dvije po nula-pet… A čujem da neki u normativu čak imaju i nula-dva, što bi to bilo... pet naprstaka za onu jednu našu duplu... Ljudska pakost nema granica. A i ti odojci, blaženi bili…
Inspektor Karnivor ukrcao se na prvi trajekt kad je već bio tu, a manje ih je nego prije. Preko mosta je ipak dalje i dulje. Ante će mu valjda oprostiti, i ovo je bilo više nego što su ikad uspjeli. Na putu prema Zagrebu zaustavio se samo jednom, kad je uz staru cestu kroz Liku vidio kako ispred krajputaške krčme upravo skidaju odojka s ražnja. A pivo je bilo hladno, velebitsko.
Dva sata kasnije, kad pred svojom zgradom na Trešnjevci bude otvarao prtljažnik, čekat će ga iznenađenje.
***
Dokaz broj 3, čitam na cedulji zapiknutoj u odojka umotanog u najlonsku vreću. Pozdrav od Gorana i Denisa iz PU splitsko-dalmatinske. Buljio sam u to zapakirano truplo u gepeku, životinjski leš, i samo načas, u bljesku jednom beznačajnom, pomislio tu neslanu šalu, eutanaziranu mladu svinju, samo prebaciti u kontejner pred zgradom.
Okej, rekoh sebi, razmisli.
Prvo, ako bacim odojka u kontejner, koji će tko zna kad isprazniti - jer ovi novi smeća se ipak rješavaju znatno manje učinkovito od Sopranosa - zasmrdit ću cijelo susjedstvo.
Drugo, afrička svinjska kuga nije prenosiva na ljude, a koliko znam, na Trešnjevci već jedno trifrtalj stoljeća ne postoji nijedan svinjski kotac, pa smo sigurni svi, i ljudi i svinje.
I treće, ovo je jedan krasan odojak od nekih 16-17 kila, a koliko me pamćenje služi, nema hrskavije kožice od takvog pečenja. I stvarno bi bila šteta da je poginuo uzalud.
Za svaki slučaj, guglao sam. I evo što sam našao: "Usmrćene svinje prerađuju metodom sterilizacije pod tlakom (temperatura 133°C, apsolutni tlak od 3 bara, minimalno 20 minuta bez prekida). Nastalo mesno-koštano brašno naknadno se spaljuje, a dobivena mast se koristi u tehničke svrhe ili u obnovljivim izvorima energije".
Znam za neke puno bolje metode, pomislio sam prebacivši odojka preko ramena. Nešto mi je govorilo da će od onih 30 prasaca u obnovljive izvore energije njih najviše 27. Dok sam ulazio u zgradu, na vratu i plećki, onoj desnoj koju nije zauzeo moj praščić, osjetio sam žarenje pogleda susjede Marice, udovice s prvoga kata. U meni je, znam, vidjela praiskonskog lovca. Nisam se osvrnuo.
***
Što ću sad, pomislih. Dečki su bili fer, netko njihov stručnim je rezom odstranio sve suvišno. Čak su mi i jetru spakirali u vrećicu. Svaka čast, Splitsko-dalmatinska, nek vam Hajduk živi vječno. Ali nikad, baš nikad, koliko god slučajeva riješio, kilometara prešao, batina podijelio i primio, mita odbio, droge zatajio, falšnog vina prolio, baš nikad nisam rastranširao svinju. A bome ni zaklao, iako to iziskuje ipak nešto manje finese. Jednom sam, doduše, ispraznio čitav šaržer u vratinu goropadnog bicka kad je seoskom majstoru zatajio onaj njegov mesarski raketno-signalni pištolj, ali nerado se toga i maglovito sjećam. Tko zna što je bilo poslije.
Kako god malen bio, ovaj je praščić ipak prevelik za moju pećnicu, dakle moram ga nekako rasjeći. Kucnuo je i taj čas.
Otvorio sam frižider i posegnuo za pivom. I nije se baš moglo za nečim drugim, rešetkaste police bile su puste. Otpio sam gutljaj gledajući beživotno tijelo u najlonskoj vreći na kuhinjskom podu, pokušavajući se pribrati. Okej, treba mi oštar nož, imam u ladici kineski hakmeser koji nisam baš često koristio, tu je negdje i kirurška pila nepoznatog porijekla, a na balkonu držim onu preveliku dasku za rezanje koja mi ne stane u kredenc. Stavio sam alat i jednu čistu krpu u lavor, odnio ga na balkon i vratio se po odojka.
Prvo sam nožem pažljivo zarezao do vratne kralježnice, a potom preciznim udarcem amaterski malenim hakmeserom, koji ne bi izašao na kraj ni s jednogodišnjim pajcekom, odvojio glavu od tijela i spustio je u lavor. Ohrabren vlastitim neočekivanim umijećem, zarezao sam kožu ispod plećke i odvojio prvo jednu, pa drugu - kao da s pileta skida batak. Isto sam učinio s butovima, koji su, shvatio sam, premaleni za pršute - očito se netko na kraju krijumčarskog lanca poželio i odojka na ražnju, kako inače objasniti da su se u kamionu punom dvjestokilaša našla i tri praščića. Naravno, sinulo mi je, Denis i Goran sigurno nisu s uviđaja otišli praznih ruku. A u mom se prtljažniku ovaj našao jer tako to ide - sad sam sudionik, pa se očekuje da o tome šutim. Neće mi to baš teško pasti, odojak i cigla bijelog nisu baš isto. Nisu ni slično.
Sad sam još samo trebao rasjeći trup duž kralježnice na dvije polutke. Bilo je lako, mlade su to kosti. Obje sam polovice podijelio na dva dijela. Sjeo sam i otpio gutljaj iz limenke. Prednji dio lijeve polovice spustio sam u kvadratni lim za pečenje. Bilo je još mjesta, pa sam za drugi dio puzzlea odabrao desnu plećku. Savršeno je legla. Osušio sam meso čistom krpom, nasolio ga odoka krupnom soli (iako nisam zaboravio riječi pokojnog Pepeka: na kilu odojka 3 dkg soli) i vratio u lim nek malo odstoji.
Ali bit će previše za mene samog. Ima ljudi koji više vole hladnog odojka, drugi dan, ali ja nisam taj. Meni nema do vruće, hrskave kožice. Možda da pozovem susjedu Maricu na večeru? Ona nije kao ove mlade, zna cijeniti prave vrijednosti. Kad pristavim glavu u lonac, idem pod tuš.
RECEPTI
PEČENI ODOJAK
Odojka koji je prije toga nasoljen odležao dva sata natrljao sam svinjskom masti i ubacio ga u pećnicu zagrijanu na 180. Naravno, s kožom prema gore. Neki puno prčkaju po mesu dok se peče - prvo ga pokrivaju alufolijom, onda ga otkrivaju, pa ga okreću, probadaju vilicom, premazuju posebnim tajnim pomadama. Ja ništa od toga. Samo sol i mast, možda ga malo polijem pivom dok se peče, ali samo jednom, jer ostatak piva popijem pa za njega više nema. Samo ću ga nakon 45 minuta izvaditi iz pećnice, odliti vodu koju je pustio i kožu koja se napela od vrućine zarezati oštrim nožem ili čak skalpelom na kockice. To je poseban trenutak, to rezanje na kockice, pazim da zarežem pravilno i baš uvijek osjetim domoljubni zanos. Kad završim, dođe mi da stavim ruku na prsa i zapjevam Lijepu našu.
Zatomio sam poriv i potražio neku staru ploču iz one zadnje kutije koju je prekrila prašina. I onda sam ugledao poznati omot: svinja leti sumračnim nebom među dimnjacima industrijskog Londona. Pink Floyd: Animals, valjda prvi put nakon 30 godina. Ako sad nije prigoda… Kad završi i druga strana provjerit ću pečenje. Sve u svemu peklo se dva sata i frtalj. Trebalo je ipak još jednom pustiti prvu stranu ploče. Kad sam ga konačno izvadio iz pećnice, otuširan i smekšan od piva koje nisam htio dijeliti s odojkom iako ga je bilo dosta, kucnuo sam noktom o rumenu kockicu. Bila je savršeno pečena.
HLADETINA
Dok je odojak nasoljen čekao na red, vratio sam se na balkon i uhvatio se ukoštac s glavom. Izrezao sam uši, obraze, njušku, i sve drugo što se moglo. Sve sam te komade isprao od mrvica kostiju i ubacio ih u express lonac, zajedno s repom i papcima. Posolio sam, dodao dva lista lovora, desetak zrna papra, dvije mrkve, glavicu luka i jednu veliku sušenu crnu papriku. Ulio sam vode do dopuštene gornje granice, zatvorio patent i stavio kuhati. Kad zašišti, smanjit ću plamen i kuhati 50 minuta.
Poslije kuhanja, kad je pritisak popustio, otvorio sam poklopac i pustio da se sve još ohladi. Zatim sam u stakleni protvanj procijedio juhu, pomno probrao najbolje komade mesa i kožica iz cjediljke i umiješao skupa s mrkvom u juhu. Sve sam tako prohlađeno stavio u frižider. Sutra ujutro, kad se hladetina stisne, izrezat ću si jednu lijepu kocku, pokapati je dobrim octom i posuti s malo fine dimljene ljute paprike. Hladetina se obično radi od odrasle svinje, ova od odojka je rijetka delikatesa. Pa da čujem tko ima bolji doručak.
JETRENA PAŠTETA S VRGANJIMA
Sad sam već požalio što sam u vrećici uz odojka dobio samo jetrica, a ne i srce i pluća - baš bi mi dobro sjela na kiselo, gdje ćeš to danas više pojesti. Ali, poklonjenom prascu se ne gleda u… je‘l?
Jetrice sam očistio od opne i žilica, narezao na prst debele komade i sve ostavio da odstoji u mlijeku. Pronjuškao sam po kuhinji u potrazi za nadahnućem, iz dubine hladnjaka izvukao još jedno pivo, a s kredenca skinuo staklenku sa sušenim vrganjima i teglu prošlogodišnjeg višnjevca koji mi je darovala susjeda Marica jer sam joj pomogao oko kazne za prebrzu vožnju sa 1,2 promila. Liznuo sam višnjevac i prelio šaku sušenih vrganja vrućom vodom.
Sitno sam nasjeckao luk i ubacio ga u tavu na rastopljeni maslac. Pustio sam ga da se dobro prodinsta, sve dok ne počne smeđiti, a zatim sam ubacio isprane i osušene komade jetrica. Popržio sam ih sa svih strana, dodao ocijeđene vrganje i pustio da se sve skupa dinsta još desetak minuta. Na kraju sam dodao čašicu višnjevca, posolio, popaprio i maknuo s vatre. Ubacio sam sve u blender, dodao deci kiselog vrhnja i izblendao. Podijelio sam još toplu paštetu u teglice i pustio da se ohladi. Jednu ću dati Marici. Sa zvučnika je odjekivalo: Big man, pig man, Ha-ha, charade you are… Nisam to slušao još od svojih pretpankerskih dana, ali dobro se sjećam - to je treća pjesma na A strani, Pigs (Three Different Ones).
Kad se susjeda Marica pojavila na vratima, malo uspuhana, ali zrihtana, u sad već pretijesnoj klajdi s cvjetnim uzorkom i s litrenkom domaće zelinske graševine u ruci, prvo sam je ponudio paštetom na crnom kruhu, otmjeno ukrašenom tankim ploškicama poriluka. Mislim da sam je oborio s nogu, a vrući pečeni odojak neodoljivo hrskave rumene kožice tek stiže. Nekih se večeri čovjeku baš posreći.
Prva dva nastavka gastro krimića: Inspektor Karnivor u epizodi Bijeli bubrezi i Inspektor Karnivor u epizodi Teleća glava, čitajte ovdje.