IN MEMORIAM

Benvenuti i Jakobović vinogorjima su dali novu vrijednost i gradili temelja današnjeg vinarstva

Ovo dvoje ljudi vinogorjima u kojima su ponikli dali su novu vrijednost i izgradili neke od temelja hrvatskog vinarstva današnjice
 Hrvoje Serdar/Morana Popovčić

 

Iako ne manjka stvari koje su me uznemirivale protekle godine, kao što su briga za zdravlje bližnjih, opća nesigurnost koja je postala svakodnevica i u konačnici strah za budućnost i egzistenciju, jedna stvar koja me pogađa više od svega je što smrti dobrih ljudi prolaze nezamijećeno. Inflacija odlazaka i istodobna restrikcija ljudskih kontakata učinile su da vijest o smrti prolazi kao samo još jedna od dnevnih vijesti, koju nakon jutarnje kave zaboravljamo. Kao da opterećenje brigama i strahovima empatiju prema drugima gura u drugi plan i kao da nam nedostaje vremena koje bismo odvojili za prisjećanje na djela onih koji su otišli. Tako su i nedavni odlasci dvojice prominentnih vinara protekli gotovo u tišini. U prosincu 2020., usred bujanja epidemijskih slučajeva, proglašavanja strogih mjera i posljedično osakaćenih blagdana te u konačnici uoči i nakon razarajućeg petrinjskog potresa, sprovodi dvojice zaslužnika prošli su kao u tajnosti. Riječ je o dva čovjeka koji su vinogorjima u kojima su ponikli dali novu vrijednost, koji su izgradili neke od temelja današnjeg vinarstva i zahvaljujući kojima danas deseci drugih vinara mogu uspješno hraniti svoje obitelji i prodavati vino diljem Hrvatske po boljim cijenama nego ikada prije. Obojica su pokazala što bi podneblja u kojima su ponikli mogla pružiti najkvalitetnije i u kojim sortama leži potencijal na njihovim rodnim grudama. Jedan dolazi iz Motovuna i zvao se Livio Benvenuti, a drugi iz Brodskog Stupnika i zvao se Ilija Zdravko Jakobović

Livio Benvenuti

Kaldir, 1953. - 2020.

Glava obitelji Benvenuti samo je na prvi dojam nastavljao tradiciju kojom se njegova obitelj u mjestašcu iznad Motovuna bavila oduvijek, uzgojem grožđa i usputnom proizvodnjom vina. On je zapravo tu lokalnu tradiciju bio naumio pretvoriti u ozbiljan posao. Područje Motovunštine poznato je po mikroklimi koja jako odgovara uzgoju voća i većina voća proizvedenog u Istri dolazi otamo, pa se najveći dio obitelji toga kraja bavi kombiniranom proizvodnjom voća i povrća, obično s dodatkom redovnih plaća nekog od članova kućanstva u istarskim poduzećima. Međutim, Livio Benvenuti je u proizvodnji vina vidio bitno veći potencijal, nešto što stvara dodatnu vrijednost i stabilizira prihode jedne obitelji na dulji rok. Svoja dva sina, Alberta i Nikolu, koji su završili fakultete ekonomskog usmjerenja i koji su po glavama prevrtali razne karijerne scenarije, ohrabrivao je da ostanu na rodnoj grudi i krenu se baviti proizvodnjom vina profesionalno, bez drugih izvora prihoda. Nije ih u tada neizvjesnu budućnost gurao autoritetom strogog patrona koji zna sve odgovore, nego blagošću i razumom. Pokazao im je nepokolebljivu vjeru u potencijale onoga što im je obiteljska tradicija, ali je odluku u potpunosti prepustio njima, a koja je, na našu današnju sreću, bila zaboraviti na diplome i ostati na zemlji.

image
Livio Benvenuti
Hrvoje Serdar

Livio Benvenuti je bio vrlo skroman čovjek koji je obožavao svoju zemlju i mogao razgovarati s biljkama koje uzgaja, koji je izbjegavao društveni šušur, kao i svaku vrstu razmetanja i nadmetanja, a u istom duhu skromnosti odgojio je svoju djecu. Podršku im je pružao kao pozadinski čovjek, prepuštao im svu komunikaciju sa svijetom, putovanja i pregovore, i za sreću mu je bilo dovoljno što svjedoči njihovu razvoju, rastu i uspjehu. Vjerovao je jako u motovunsku malvaziju kojom se pretežno bavio dotad. Osobno je volio svježu malvaziju, za koju tržišnog interesa nije nedostajalo, pa je na njoj zamislio izgraditi budućnost. Trebalo je samo pokrenuti vlastitu robnu marku, uvjeriti kupce da nije ništa lošija od drugih na tržištu te naplatiti veći novac od onoga koji je dobivao za svoju rinfuzu. Razumio je da položaji koji se nalaze na značajno većim nadmorskim visinama od većine drugih vinograda malvazije, kao i bijela zemlja na kojoj rastu, nude neprocjenjivu vrijednost. Potom je tu bio i teran, sorta koju su poznavali u dušu i od koje je znao da mogu izvući više nego itko drugi. Zahvaljujući toj viziji te vrijednoj i spretnoj djeci, prvo je došao njihov uspjeh, a potom i uspjeh cijeloga kraja. Motovunština je danas, uz Bujštinu, najcjenjenija istarska vinska regija, a obitelj Benvenuti njihov najvažniji predstavnik.

image
Malvazija Benvenuti

Ilija Zdravko Jakobović

Zagreb, 1951. - 2020.

Prošlo je desetak godina otkad sam ga sreo prvi put. Neki je vinski trgovac u zagrebačkom predgrađu organizirao takozvani portfolio tasting, to jest degustaciju vina iz svoje ponude za kupce i druge zainteresirane. Na petnaestak stolova točila su se vina uobičajenih tržišnih favorita iz svih dijelova Hrvatske, ali jedan je stol upadao u oči. Na njemu je, za razliku od drugih gdje je na svakom bilo sijaset boca, bila samo jedna, nikad viđena, s jednostavnom etiketom na kojoj je bilo samo slovo J. Iza stola je sa staloženim smiješkom stajao tada nepoznati Ilija Zdravko Jakobović, s kojim razgovor nije bilo teško uspostaviti jer je bio vrlo strastven kad su vina u pitanju, a još je k tome vino koje je točio bilo izvanredno. Nije bilo potrebe za usiljenom ljubaznošću, bio je čovjek od jakih argumenata, gladan otvorene razmjene pogleda i mišljenja, tako da je naš razgovor odmah potekao tečno i otvoreno, kao između dva stara prijatelja. Imao je sjajnu ideju, dotad neviđenu u Hrvatskoj. Rekao je, opravdavajući samo jednu bocu na stolu, ja ću raditi samo jedno vino, i to mora biti najbolji mogući blend onoga što moj vinograd može dati, a sve ostalo, što nije ispunilo očekivanja, ide u bag-in-box koji u bescjenje prodajem restoranima. Radilo se zapravo o bordoškom modelu dvije etikete, glavnog i inferiornog vina istog ili sličnog sastava, samo što je u Zdravkovu slučaju ta druga etiketa bila cjenovno zaista pristupačna i još pakirana u trolitreni bag-in-box. Tako se s lakoćom rješavao zaliha, da mu ne stvaraju pritisak pri izgradnji brenda koji je trebao postati sinonim za kvalitetu, što je i postao.

image
Ilija Zdravko Jakobović
Morana Popovčić

U desetljeće i pol povijesti njegove vinarije nikad nije ušao u kompromise po pitanju kvalitete. Model koji je zamislio funkcionirao je odlično cijelo vrijeme, a vino s početka priče, naziva Jakob Cuvée, blend cabernet sauvignona, merlota i cabernet franca, a u prvim godinama i syraha, jedno je od najboljih crnih vina Hrvatske te vrste od svog prvog pa sve do svog recentnog izdanja koje se sada nalazi na tržištu. Njegova ljubav prema crnim vinima potječe iz drugog dijela života kad je iz zdravstvenih razloga bio prisiljen okrenuti se crnom vinu i nekako se poklopila s ulaskom u profesionalno vinarstvo. Podrijetlom Slavonac, zasadio je u svom kraju navedene crne sorte, vođen preporukom profesora Nikole Miroševića, da je njegov Brodski Stupnik jedno od najboljih podneblja za bordoške sorte u kontinentalnoj Hrvatskoj. Vinariju je sagradio u sklopu vlastitog doma u Zagrebu, blizu šestinske crkve, kako bi u podrumu mogao vrijeme provoditi svakodnevno. Nije pogriješio ni u čemu. Uzgojio je uzorni vinograd s redovno savršeno dozrelim grožđem te stvorio jedan od najboljih brendova u Hrvatskoj kad su u pitanju crna vina. Ukazao je na slavonske crnjake kao ravnopravne istarskim i dalmatinskim te trajno pridonio podizanju vrijednosti i cijene. Ostavio je desetak berbi Jakob Cuvéea kao bisere u kolekcijama najstrastvenijih ljubitelja vina i izgradio naslijeđe koje će trajati generacijama. 

image
Jakob Cuvee
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. siječanj 2021 13:02