Tartuf nije čest, uobičajen sastojak na pizzi, obično je to tartufata, koju izbjegavamo jer nam njezina sintetički nabrijana aroma obilježi i sve drugo što ćemo taj dan pojesti. U pojedinim pizzerijama zna se naći i pravog tartufa, no najčešće je to crni, a vrlo rijetko najcjenjeniji bijeli tartuf - u Istri će vam ga ponegdje rado naribati i na pizzu ako ste spremni platiti to zadovoljstvo.
Stoga nismo odoljeli prijateljskom pozivu u Karijolu u Kranjčevićevoj ulici, gdje se toga dana nešto prije podneva u toj popularnoj zagrebačkoj pizzeriji, koja je prije dvadesetak godina unijela značajne promjene i revolucionirala scenu, a i dalje spada u sam vrh, okupilo manje društvo kako bi uživalo u pizzama sa svježim bijelim tartufom.
Iako je nekoliko povećih dragocjenih grumena bilo zatvoreno u staklenci, a samo jedan, veličine kokošjeg jajeta, izvan nje, kad smo ušli, zapahnuo nas je specifičan, zamamni miris koji, navodno, nije svakome ugodan. Tartufi ni ovdje, inače, nisu uobičajeni u ponudi - za ovu priliku pribavio ih je naš vječno entuzijastični gastropisac Rene Bakalović, a Josip Dujmić Đop, vlasnik Karijole, na licu mjesta smišljao je kombinacije kojima bi najbolje pristajali.
Prva je pizza bila s mozzarellom, prženom slaninom i sasvim malo rajčice; druga je bila bijela, samo s mozzarellom, a dodatno smo je polili i blagim maslinovim uljem; treća je uz zapečenu slaninu po sebi imala i ploške tikvica; četvrta - zapravo i najukusnija - po Đopovoj je želji bila kombinacija sa shiitake gljivama, s mozzarellom, malo rajčice i pokojim komadićem svježeg čilija. Na sve je pizze nakon pečenja izdašno nariban bijeli tartuf, a nakon što smo prve zalogaje zalijevali izvrsnom Milasovom Žilavkom 2016, ubrzo smo prešli na Lipanovićevu Vugavu 2021 koja se pokazala pratnjom primjerenijom tartufima.
No, najvažnije od svega, zbog čega je cijelu ovu prijateljsku seansu vrijedilo zapisati, jest to da ovi krasni primjerci bijelog tartufa uopće nisu došli iz Istre. Kolega Bakalović nabavio ih je u gradiću u Slavoniji, a baš ni po čemu nisu zaostajali za najboljim istarskima. Iako je više puta utvrđeno, a zapravo i dalje malo poznato, tartufa ima i u drugim dijelovima Hrvatske - pokojni profesor, gljivarski publicist Romano Božac, pronalazio ih je i u maksimirskoj šumi - no mnogo su češći razni varijeteti crnoga. Ipak, prisjetili smo se, kad smo početkom 2019. godine radili reportažu o tartufima u Turopolju, Mario Kolić, koji se inače bavi školovanjem pasa tartufara, svrnuo nam je pozornost na činjenicu da je najveći primjerak bijelog tartufa u nas prije koju godinu, težak 110 grama, bio pronađen u Lonjskom polju. Te sezone u Istri nije bio nađen nijedan teži od 100 grama.