Kad uđeš u Skenderovce, vozi pravo po cesti. Naići ćeš na jedan spomenik, a desno od njega ćeš vidjeti makadamsku cestu. Ja živim na vrhu tog puta, ali nemoj ići gore, uništit ćeš si auto. Zovi me otamo i dolazim po tebe - rekao mi je u kratkom telefonskom razgovoru Nizozemac Bart Meijer, čovjek koji se s čitavom obitelji prije dvije godine nastanio u ovom malom naselju u sastavu grada Lipika i koji je ovih dana postao prava senzacija zbog činjenice da na obroncima Psunja eksperimentira sa sadnjom riže. Da, dobro ste pročitali, taj čovjek kod Lipika sadi rižu, i to deset njezinih sorti, a mi ondje stižemo upravo u vrijeme rižine berbe. Zaustavivši se kod omanjeg kamenog spomenika, šaljem Meijeru SMS poruku.
Dok ga fotograf i ja čekamo, zabavljamo se analizom skenderovačke povijesne baštine. Spomenik je zarastao i uništen, na njemu nedostaju spomen-ploča i, po svoj prilici, crvena zvijezda koja je nekada stajala na vrhu. Nismo stigli niti guglati priču iza ovog nepoželjnog spomeničkog relikta, jer prekinuo nas je zvuk jurećeg terenca iza kojeg se dizao oblak prašine i pod čijim su kotačima kamenčići frcali poput iskri.
Lipički Nizozemac Meijer izašao je iz automobila u bijeloj, lanenoj košulji, trapericama i umrljanim, visokim čizmama. Odmah je započeo s pričom, znajući što nas zanima. Govori na engleskom, ubacujući svako toliko i neku hrvatsku riječ. - Vidi, ovdje svi sade ‘bloody’ kukuruz. Skužio sam to čim sam se doselio. Zainteresiralo me, pa sam se raspitao za cijene. Išao bih okolo i ispitivao farmere koliko dobivaju za taj kukuruz. Ostao sam zatečen kad sam saznao da hektar ide za 300 eura, a kilogram za 50 lipa.
Zaboga, zašto bih sadio kukuruz? Isto je s krumpirom. Četrdeset i pet lipa za kilogram? Slušaj me, dečko, Bert Meijer se neće saginjati za tako mizeran novac, to ti obećavam - pojašnjava nam, dodajući kako situacija ovdje nije bolja ni s voćem, kojim se također bavi jer je voćke kupio s imanjem.
Tu je stotinu stabala voćaka, a oko njih se, govori, morao dobrano potruditi budući da ga je dočekao zapušteni teren i puno posla. Krčio je šikaru u voćnjacima rukama, motornom pilom i trimerom, a danas se može pohvaliti starim sortama voćki koje se više ne mogu naći u prodaji na veliko, poput duda i drijenka, jabuka zvečarki i kolačara te krušaka lubeničarki. I onih divljih šljiva, koje smo dakako probali, i koje su neobično sočne, omanje i žute, posve drugačije od svih šljiva koje smo do sada imali priliku probati. Od njih će se, govori Meijer, jednog dana praviti sjajna rakija. Kolege iz sela su do sada već pekli rakiju od njegova duda i oraha, i ova su se pića pokazala izvrsnima, u što smo se također uvjerili. Meijer je sjajan domaćin, kao svaki pravi Slavonac, i ovdje je sada već odlično prihvaćen, iako su ljudi u početku mislili da je “nekakav totalni čudak koji je došao saditi marihuanu”. I on je, govori, ovdje već stekao mnogo prijatelja i kolega, no neke mu stvari ipak nisu jasne. Kaže da hrvatski poljoprivrednici ne znaju reći “Ne!” na slabe ponude za svoje proizvode, a nije mu najjasnije niti zašto su zagubili stara, permakulturna znanja, koja i dalje postoje među bakama u kraju.
- Rekli su mi neki kolege da srušim svoje šljive, jer, kao, bolesne su, utjecat će na druge kulture na mom imanju. Čovječe, to su najbolje šljive na svijetu, ne bi ih srušio ni za što. Ali, ljudi ovdje ponekad rade čudne stvari. Vjerujem da je to i zbog industrijalizacije, jer ne možeš voziti kombajn između šljivika. Ne slušam najčešće takve savjete. Po znanje, da ti kažem, odlazim samo kod baka. Bake ovog kraja znaju sve, ali slabo ih se sluša - govori Nizozemac.
Stojimo na njegovom imanju, koje se sastoji od jedne kuće bez fasade na kojoj se još treba raditi i gomile zemlje na kojoj Bart Meijer sadi sve što se saditi može, a da nije “mainstream” u ovom kraju. Shvativši kako najpopularniji proizvodi imaju najnižu cijenu pri otkupu, okrenuo se eksperimentiranju, pa sada na njegovoj zemlji niče crni kukuruz (nevjerojatno je vidjeti njegovu masnu, postojanu crnu boju koja ostaje na rukama pri dodiru), raritetni kukuruz stodanac, zatim grah kukuruzar, razno samoniklo bilje, začini i, naravno, ono zbog čega smo došli, čak deset sorti različite brđanske riže (upland rice) koja, za razliku od “lowland” riže, ne traži poplavljena područja da bi uspijevala.
- Crni kukuruz je više lijek, dokazano je, dobar za čišćenje jetre, a pomaže i kod oboljelih od raka želuca ili raka grlića maternice. A riža... Vidi. Riža se na ovim prostorima uzgajala davno, vrlo davno, međutim svi su to zaboravili, a ja i dalje pozivam povjesničare da mi se, ako imaju kakvih saznanja, jave. Ono što ja znam je da se od 900. do 1200. godine nakon Krista uzgajala riža u blizini Save, kojom se opskrbljivala i venecijanska gospoda. Bila je to riža iz vlažnog tla, a problem kod takve riže je što ona treba više gnojiva i pesticida da je čuvaju od nametnika. Ova brđanska, kakvu ja sadim tu na imanju, raste poput pšenice ili zobi. Bolje je za okoliš da se uzgaja ovako, ali važno je znati koja se vrsta kako uzgaja. Ne uspijevaju sve sorte tako, samo one brđanske - govori Meijer, čija velika polja riže, čini nam se, baš fino uspijevaju.
Zdrave su to, snažne i visoke biljke koje nam dopiru do pasa. Meijer s evidentnim zanosom govori o tim svojim poljima, dok različite sorte ubire, da bi pažljivo noktima skinuo njihovu ljuskicu i pokazao nam sirovi plod majušne riže koja se bijeli poput snijega, a zatim završava u njegovim ustima.
- Odlično napreduje. Ovo je pokusna godina, vidjet ćemo koju vrstu riže je nabolje uzgajati ovdje, a sljedeću godinu planiramo posaditi 4-7 hektara, od čega bismo mogli dobiti 10-20 tona dobre riže. Zamisli kako će to biti odlično, kad se pojavim pred nekim velikim distributerom s lijepo pakiranom, originalnom, domaćom rižom. Prodavat ću to za 4, 5, 6 kuna po kilogramu. Bolje nego kukuruz i krumpir, je l’ da? - retorički se pita Meijer koji se, vidi se to iz svakog njegovog poteza, potpuno saživio s prirodom.
Dok hodamo po imanju jede svoje sirove plodove graha, crnog kukuruza i riže, a svako se toliko sagiba i žvače nekakvo divlje bilje, za koje tvrdi da odlično utječe na krvožilni sustav i srce. Sorte koje Meijer testira na svome posjedu su neobične, baš kao i njihova imena, a govori nam kako je sve još u fazi eksperimenta te kako će nakon ove testne godine vidjeti kojim sortama će se posvetiti, koje najbolje reagiraju na tlo i klimatske uvjete Psunja. Trenutno sadi nekoliko sorti iz Mongolije, imena Kon Suiko, Daido i Kyzyl Shala, a tu su i uzbekistanska sorta Amaura, ruska sorta Nigrescens, sorta Purple Jomon nepoznatog porijekla, jedna talijanska sorta, a testira i sortu koja porijeklo navodno vuče iz tadašnje Jugoslavije. Ta se sorta riže naziva Krme, a Meijer je uvjeren da je ime dobila iz krmiva, hrane za životinje.
- Ta je riža 15 % teža od ostalih sorti. Bude li uspijevala, ta njezina težina će joj povećati vrijednost. Kod mene ti je sve efikasnost. Što manje uloga, a velik povrat. To je ono što mene zanima, a ne ‘bloody’ kukuruz - navodi nizozemski poljoprivrednik koji sadnjom riže želi uzburkati duhove u kraju, ali na onaj dobar način.
Žali što poljoprivrednici ne mogu dobiti dobar “deal” za svoje proizvode, a upravo u riži vidi rješenje problema. Upravo riža, uvjeren je Meijer, može spasiti i obogatiti ovaj siromašni kraj.
- Želim promijeniti stanje svijesti. Ako iduće godine uspijem posaditi 5-10 hektara riže, bit ću prvi domaći proizvođač i sa svima ću moći korektno ispregovarati cijenu svog proizvoda. Svi će htjeti domaću rižu, vjeruj mi. Nadam se da će se onda uključiti i drugi ljudi iz kraja te da ćemo napraviti ovdje pravu malu revoluciju. Hrvati jedu puno riže, to znaš. Jedu i puno krumpira, ali i dalje uvozimo puno, puno više krumpira nego što ga izvozimo - pojašnjava Meijer koji je, kako za sebe kaže, posvećen brojkama i matematici.
Neće započinjati posao ako ne izračuna da mu je to isplativo. Kukuruz, krumpir i grah mu nisu mogli dati zadovoljavajuću računicu i zato se okrenuo riži zbog koje se, navodi, isplati raditi. Osim praktičnoj sadnji riže, Meijer je posvećen i istraživanju njezinih sorti. Član je male, ali globalne zajednice koja radi s brđanskim sortama i pokušava im vratiti sjaj.
- Da, u toj zajednici ima puno znanja i eksperimenta. Preko nje sam i dobio mnoge od sjemenki svoje riže. Kolega iz zajednice, John Sherck, najviše je utjecao na moje okretanje riži i upravo mi je on slao prve sjemenke - komentira Meijer.
Dalje od svog imanja Nizozemac drži i ovce i janjce, dvadesetak grla koja opušteno brste travu na prostranoj livadi. Janjci stari desetak tjedana prilaze nam i maze se poput pasa. Kupio je te životinje od lokalnih ljudi, a sada ih već pari i preprodaje kao iskusni Slavonac. I njegova žena Jessica je posvećena tim grlima, tjera ih i komunicira s njima kao prava pastirka, a u blizini Meijer želi podignuti i seljačko gospodarstvo kako bi se mogao baviti turizmom.
Prvo bi, međutim, trebalo napraviti cestu, kojom se sada može probijati jedino ozbiljniji terenski automobil. Tu se, kaže, susreo i s kompleksnošću hrvatske administracije i lokalne uprave. Mnogo je, dakle, planova i ideja, a dok je lokalnih baki iz kraja i njihovih savjeta, Meijer je uvjeren da će uspjeti u svemu što je naumio. S tim bakama ima posebni odnos, a tijekom druženja na njegovu imanju, jedna se uspela svojim automobilom samo kako bi zagrlila Nizozemca, udijelila mu čokolade za njegovo dvoje djece koja se školuju u Lipiku i Daruvaru i, naravno, provjerila njegova polja riže.
Nevjerojatno je bilo gledati tu baku kako komunicira s Nizozemcem na svaki način, osim jezikom. No, čini se da se bez greške razumiju, jer nakon što smo otišli, ona je ostala na kavi s Meijerom i Jessicom da divani o riži, poljoprivredi i sadnji na tko zna kakve načine. Djeca mu, govore Meijer, često posluže kao prevoditelji, jer su u školama već savladali hrvatski jezik, dok on tek natuca pokoju riječ, iako razumije većinu onoga što se govori. Tako on sa svojim prevoditeljima odlazi kod lokalnih baki po savjete, a za djecu nam govori kako su se odlično prilagodila lipičkom životu koji im paše mnogo više od nizozemske užurbanosti i fokusa na uspjeh i posao. Tako, za sada, glasi priča ovog došljaka u Hrvatsku koji je nakon života u Nizozemskoj, gdje je radio u prosvjeti, odlučio preokrenuti svoj život, postati poljoprivrednik i zaigrati na kartu riže.