Ako ste četvrtu sezonu The Beara čekali samo zbog kuhinjske vike, kaosa i suglasnih "yes, chef!" trenutaka, slobodno preskočite. Ova sezona nije tu da vam diže tlak, već da vas natjera da zastanete, udahnete i pogledate što ostaje kad nestane buke. Riječ je o meditativnom, emotivno nabijenom poglavlju, prepunom vrhunske kuhinje i katarze. Ta katarza nije samo motiv, ona je iskustvo koje dijelimo s likovima, dok oni prolaze kroz vlastite lomove i traže mir, mi kao gledatelji prolazimo s njima, epizodu po epizodu, kroz tišinu, napetost i trenutke u kojima riječi nisu dovoljne. Ova sezona traži da sudjelujete, da se prepoznate u tuđim slabostima i pobjedama te da na kraju, s njima, osjetite to pročišćenje. Katarza je i njihova i naša. Nije to možda katarza kakvu je u Poetici opisivao Aristotel, ali vjerujem da bi i njega, da ga posjednete pred ekran, na kraju sezone pogodila jednako snažno.
Serija nastavlja gotovo gdje je stala, ali odmah na početku vraća nas u prošlost, u kuhinju gdje Carmy (Jeremy Allen White) i Mikey (Jon Bernthal) razgovaraju o otvaranju restorana. Njihov odnos, koji je kroz cijelu seriju bio obavijen prešutnim očekivanjima i neizgovorenim emocijama, ovdje je ogoljen, Mikey pokušava zaštititi brata od vlastitih promašaja, dok Carmy traži priznanje, ali ne uspijeva pronaći pravi način za razgovor, pa sve ostaje u gestama i sitnicama, najviše kroz ono što se događa oko hrane. U jednoj od suptilnijih scena sezone gledamo Carmyja kako sjedi pred televizorom i gleda Beskrajni dan, kultni film u kojem glavni lik iznova proživljava isti dan. Taj detalj nije slučajan, jasno je da i naš omiljeni fiktivni kuhar prepoznaje sebe u toj petlji, osjećajući da i sam iz dana u dan ponavlja iste greške, nosi iste terete i pokušava pobjeći od svakodnevice.
Iako je ova sezona emotivno najteža do sada, serija ne zaboravlja pokazati i ljepotu kuhanja. The Bear podsjeća nas da rad u restoranu, uza sve stresove i pritiske, ima smisla upravo zbog trenutaka kada svojim trudom donosiš zadovoljstvo drugima. To najbolje dolazi do izražaja u trećoj epizodi, "Scallops". Ovdje kamera ne prati tanjure i tehniku, već ljude, tim u trenutku kada svi rade kao jedno i kada restoran napokon postaje ono što je Richie (Ebon Moss-Bachrach) oduvijek priželjkivao, mjesto koje okuplja i daje osjećaj pripadnosti. Sydney (Ayo Edebiri) donosi jelo koje je rezultat njezine smirenosti i predanosti, a Carmy prvi put kuša nešto savršeno što nije iz njegovih ruku. Taj trenutak za njega nije poraz, već iskreno priznanje da restoran može, i treba, nastaviti bez njega. Sydney ima ono što njemu nedostaje, unutarnji mir i sposobnost da oko sebe stvori sigurno okruženje za druge.
U sedmoj epizodi, "Bears", najdužoj i možda najvažnijoj u cijeloj sezoni, The Bear napušta, po čemu je serija poznata, obiteljske eksplozije i zamjenjuje ih nečim zrelijim. Posebno dirljiv trenutak dolazi kad cijela obitelj, doslovno i simbolično, završi pod stolom, pokušavajući pomoći maloj Evi da izađe iz svoje ljušture i zapleše. Ta scena, ispunjena toplinom i humorom, pokazuje koliko su svi, unatoč razlikama, spremni biti tu jedni za druge kad je najvažnije.
Ova epizoda je tiha kulminacija cijele sezone i općenito jedna od najboljih epizoda serije do sada. Za razliku od "Fishes" iz druge sezone, koja je bila eksplozija obiteljskih tenzija, gdje su svi vičući pokušavali prikriti vlastiti bol, "Bears" bira suprotan pristup. Umjesto buke i kaosa, ovdje dominira tišina, razumijevanje i suzdržanost. Sve ono što je u "Fishes" bilo neizgovoreno i potisnuto, ovdje se rješava mirno, pogledima i kratkim rečenicama. Umjesto da problemi eskaliraju, likovi prvi put biraju mir i iskrenost. "Bears" je dokaz da The Bear može biti jednako snažan i kad je tih, kao i kad je najglasniji.
Završna epizoda, "Goodbye", gotovo cijela smještena u uskoj uličici iza restorana, minimalistički je vrhunac sezone. Kamera je statična, prostor ograničen, sve se svodi na dijaloge i poglede. Nema velikih scena, nema buke. Svaka rečenica i stanka nose težinu godina neizgovorenog. Richie i Carmy napokon otvaraju stare rane, priznaju si krivnju i ljubomoru, dok Sydney tiho preuzima vodstvo, pokazujući zašto je ona budućnost restorana. Režija i scenarij ovdje su svedeni na minimalističku esenciju, nema viška, sve je podređeno emociji i dijalogu. Ova epizoda pokazuje koliko ekipa iza The Beara vjeruje u svoje likove i glumce.
Kamera Andrewa Wehdea ove je sezone nenametljiva, ali precizna, krupni kadrovi i statični prizori ostavljaju prostor tišini i pogledu, Panavision leće i zrnata tekstura slike stvaraju osjećaj autentičnosti i prisnosti, pokreti kamere su odmjereni, kadar je pažljivo komponiran, svaki detalj u kuhinji, od svjetla do rasporeda tanjura, ima svoju ulogu. Scenografija je sirova i topla, s puno prirodnog svjetla i tekstura koje podsjećaju na stvarne restorane, sve je podređeno atmosferi, nema glamura. Režija Christophera Storera i ekipe je precizna i nenametljiva, umjesto velikih gesti, ovdje se igra na sitnice, pogled, kratke rečenice, tišina koja traje sekundu duže nego što je gledatelju ugodno, sve je podređeno likovima, nema viška, nema praznog hoda, svaki kadar ima težinu.
Četvrta sezona završava otvoreno, i upravo u toj otvorenosti leži njezina snaga. Umjesto da nam ponudi klasičan rasplet ili zatvorenu priču, serija ostavlja prostor za novi početak, za ono što dolazi nakon svih drama i rana. Nema jasnih odgovora, nema konačne točke, gledatelj ostaje s pitanjem što će biti dalje, ali i s osjećajem da je to sasvim u redu. Ako bi ovdje završila, takav kraj bio bi jednako hrabar i genijalan kao i najveći televizijski završeci, jer nas ne vodi za ruku, nego nas potiče da sami razmislimo o budućnosti ovih likova i o vlastitim očekivanjima.
Ako ste se, kao i ja, pitali je li ovo kraj i hoćemo li ikada ponovno vidjeti ove likove, možda je upravo ta neizvjesnost najveći kompliment seriji koja je uvijek bila više od obične drame o restoranu. The Bear nam pokazuje da život, baš kao i ova sezona, rijetko daje jasne završetke - ostaje nam prihvatiti prazninu, tišinu i mogućnost da u njoj pronađemo nešto novo, za likove, ali i za nas same. Da je ovo bio kraj, bio bi to završetak koji bi se dugo pamtio, kraj koji bi zaslužio biti slavljen, čak i ako ga na prvu ne razumijemo ili ne prihvatimo. Srećom, serija je obnovljena za petu sezonu i to je možda najljepša vijest za sve nas koji s ovim likovima još nismo spremni završiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....