Obitelj Fridrih najveći je proizvođač gljiva u Hrvatskoj, a iza njih stoji iskustvo dugo trideset godina. Posjetili smo njihove gljivare i žvakali klobuke. Snimio Vjekoslav Skledar, piše Mila Batinica.
Prošla je godina bila poražavajuća za šumske gljive. Znamo to jako dobro jer smo silno za Dobru hranu željeli odraditi barem jedan gljivarski editorial, no svi ozbiljni berači i kuhari uvjeravali su nas da ništa od toga. Samo smo privremeno odustali i odlučili pričekati bolja vremena, no potrebu za gljivama ipak smo morali zadovoljiti. Pa smo našli ove kultivirane. Obitelj Fridrih počela se baviti uzgojem gljiva prije dobrih trideset godina. Ivan i supruga Marijana razmišljali su o tome što bi moglo biti konkurentno na tržištu i dobro prihvaćeno kod nas. Gljivarstvo je tada još uvijek bilo prazna domena. Od početnih tonu, dvije tjedno (moram priznati da nama i to zvuči kao respektabilna količina), danas tjedno proizvode 25 tona bukovača i dviju vrsta šampinjona u dva pogona u Dumovcu i Garešnici. Tvrtka Fridrih gljive najveći je hrvatski proizvođač koji drži oko 30 posto tržišta, bilo da je riječ o rinfuznom programu kojim opskrbljuju zagrebačke pizzerije, restorane, manje trgovine i tržnice ili o pakiranim proizvodima koji se nalaze na policama gotovo svih većih trgovačkih lanaca.
Ivan Fridrih, dakako, cijeni šumske gljive i nerijetko i sam ide u berbu, ali portabella šampinjoni (oni smeđi, sa znatno većim klobukom) ipak su mu najdraža vrsta gljiva. Gljive su, kaže, zahvalna namirnica, mogu se pohati, dinstati, peći, pripremiti na salatu, kao glavno jelo ili prilog.
– Korisne su čak i kao dekoracija. No, jedu se i sirove. Znate li koje su gljive sigurno svježe? One koje gazda jede sirove – priča nam Ivan dok u nepodnošljivo vlažnoj (za ljude, gljivama to paše) prostoriji žvačemo snježno bijele klobuke šampinjona koje smo upravo izvadili iz komposta. Najsvježije što mogu biti.