Corrado Pellizzer možda je i najvitalniji “80+godišnjak” kojega poznajem. Čovjek nevjerojatne energije, pun ideja i u neprekidnom pokretu. Znam ga od sredine devedesetih i od tada svjedočim njegovim mnogim mijenama i ostvarenim zamislima, sve jednoj uspješnijoj od druge. Tada je već imao iza sebe prvu pizzeriju u Jugoslaviji, u Rovinju prvi ploveći restoran, odnosno restoran usidren na brodu u luci, prvi diskoklub u gradu i jedan od prvih u zemlji. Taj je bio toliko uspješan da je permanentno iritirao vlast, pa je stalno imao problema, najviše s onim jalnima na financijski uspjeh.
U devedesete je uplovio s Gianninom, koji postaje najpoznatija gradska oštarija, koja je u uređenju slobodno interpretirala stare rovinjske spacce, okupljališta ribara i artizana (majstora), i s već desetljećem najpopularnijim gradskim kafićem, Rio barom, u luci. Sinovi Nereo i Giovanni koji stasaju uz njega razmiljeli su se po svijetu i rade internacionalne karijere u onom što najbolje znaju u ugostiteljstvu, zanatom koji su naslijedili od oca. Ljeti su uvijek u njihovim lokalima, koji su opet toliko uspješni da nisu previše dragi ni novoj vlasti, pa Corrado prvi put iskorištava svoje talijansko porijeklo i dvojno državljanstvo i bez ikakvih problema otvara oštariju u Udinama.
ŽIVOT U RESTORANU
Kad je i okolina shvatila da je uspješni profesionalizam povezan s profitom i kad su i ostali u rovinjskoj sredini prije petnaestak godina krenuli snažnim koracima u razvoj profesionalnog turizma na najvišem nivou, konačno je zapuhao vjetar Corradu u leđa. Na najatraktivnijem mjestu, uz samo more pod monumentalnim zvonikom rovinjske crkve, u kući Corradovih roditelja otvaraju restoran La Puntulina kojim zapovijeda Giovanni sa suprugom.
Ubrzo se sasvim preuređuje i Giannino, koji dobiva novi izgled, a vođenje preuzima stariji sin Nereo. Rio bar prerasta u bistro, no izgleda da se u ovoj podjeli, koliko god uspješna bila, a svi će vam u Rovinju reći da nema uspješnije obitelji u restoranskom poslu od Pellizzerovih, glava obitelji osjećala zakinutom. Nedostajalo mu je komandiranje, a on je u tom nenadmašan, jer kad je on zapovijedao Gianninom, čulo ga se do rive. Dvije je godine smišljao što i kako i u prizemlju kuće u kojoj živi cijelu prošlu zimu stvarao je svoj novi restoran, El Bugadur (bugadur je lancun, plahta od grubljeg platna na kojoj se uz more posuo lug pa se na njoj prala roba). Corrado je očito i jako sretne ruke.
Danas kad uglavnom svi imaju probleme s majstorima, on svoje uzdiže u nebesa. Kaže da je imao sreću s njima, pogotovu s glavnim, Milom Vokićem, koji su pod njegovim nadzorom napravili i u zanatskom i u estetskom smislu ugodan, nenametljiv, vrlo uspješno dizajniran prostor. Na mjestu gdje je uvijek bila Corradova kuhinja, sada je restoranska nova, odvojena samo niskim pultom, tako da svi gosti iz nevelikog prostora pokrajnje prostorije mogu vidjeti što se i kako kuha. (Sad on, kad restoran ne radi, ima priliku kuhati na sve samim novim kuharskim aparatima.) Ispod kuhinje u nekadašnjoj cisterni su sanitarije, a tu su u radovima na uređenju naišli na velikim kamenim blokovima skrivenu nišu u kojoj se skrivala sol. Kako je sol bila državni monopol, tako se njome trgovalo poskrivećke od financa. Restoran ima i malu terasu desetak metara od ulaza, no i s njom nema mjesta za više od tridesetak gostiju.
ZNA SE TKO JE GLAVNI
Corrado se ipak nije prihvatio kuhače, prepustio je to dvojici profesionalaca, chefu Adrijanu Begziću i vlastitom unuku Jodelleu (za sve Đodiju). Restoran vodi, uz ulogu glavne konobarice, starija od dvije unuke, Rebecca, a pomaže joj sestra Pashmina. Sve troje Giovannijeve djece školovalo se po svijetu u ugostiteljskoj profesiji. A Corrado? Prošli tjedan kad sam bio u Bugaduru, sada kad se restoran već uhodao, nudeći sve, od marende do autorskih kuharskih kreacija, on je cijelu večer proveo uz masivni hrastov stol kod ulaza. Iznad njega obješeno je nekoliko istarskih, talijanskih i španjolskih pršuta, na stolu su istarski i talijanski sirevi, a on je neumorno rezao i rezuckao servirajući predjela koja bi onda sam nosio do gostiju koji su ih naručili, naravno, porazgovarajući sa svima njima. Svi su odmah znali tko je ovdje glavni.
SUSHI I SASHIMI
Na pitanje zašto je napravio i ovaj novi restoran, najuspješniji rovinjski ugostitelj, sada s četiri restorana, sve jednim popularnijim od drugoga, odgovara: “Imam četiri unuka. Hoću svakom ostaviti po jedan. Uvijek smo u Rovinju, a nekad i puno šire, u cijeloj Jugoslaviji, bili prvi. Prvi smo otvorili pizzeriju, prvi diskoklub, prvi brod restoran... To je u ugostiteljstvu jako važno. Prednjačiti u nečemu. Puno smo razmišljali i ja i moji sinovi o tome što nuditi u Bugaduru. Prije dvije godine, kada sam odlučio napraviti ovaj restorančić, mislio sam raditi moderniziranu ribarsku kuhinju, onu na kojoj sam odgojen, i imati jako ekskluzivan restoran. I sinovi i ja stalno promatramo tržište, no oni su rekli - ne.
U Bugaduru će jelovnik biti sa sasvim novim jelima u fusion stilu, a prvi ćemo u Rovinju imati i sushi i sashimi. I tako smo doveli jednog sushi majstora iz Japana i prvi u Rovinju počeli s tim. Sretan sam što smo uspjeli. Sad nam dolaze iz Poreča i Novigrada na sushi jer je to jako popularno. Jako dobro znam našu rovinjsku konkurenciju. U svemu nas imitiraju, pa će dogodine biti i sushija i sashimija na još pet mjesta, a mi onda opet moramo smisliti nešto novo.” Ovaj novi restoran Corrado si je “poklonio” za 82. rođendan. Nije teško pogoditi da već sigurno smišlja nove projekte. Možda to neće biti još jedan restoran, ali neke gradnje sigurno hoće.