Jednog četvrtka popodne uputili smo se prema Zračnoj luci Franjo Tuđman, no razlog nije bilo putovanje ni bijeg u daleke i tople krajeve, nego nešto puno konkretnije. Nedaleko od nekadašnjeg Plesa, među obiteljskim kućama i dvorištima u Selnici Šćitarjevskoj nalazi se radionica u kojoj Igor Dugandžić i Marko Puljiz svaki dan nakon posla u kontroli leta na obližnjem zagrebačkom aerodromu dolaze kovati. Upravo tamo nastaju čelični noževi CtrlX Knives, koji privlače sve više pozornosti.
Za Igora Dugandžića Dugog sve je počelo s History Channelom i "Vatrenim kovačima", serijalom koji je nadahnuo mnoge diljem svijeta da se prihvate čekića. No, rijetko tko, nakon što shvati koliko je izrada noževa i fizički i mentalno zahtjevan pothvat, od toga stvori pravi posao.
"Izgledalo je puno jednostavnije na televiziji nego što stvarno jest", uz smijeh započinje Igor, koji je, srećom, jedan od onih koji je ustrajao pa već dvije godine neumorno uči, isprobava, usavršava se i stvara atraktivne noževe po narudžbi. U tom pothvatu nedavno mu se pridružio i dugogodišnji prijatelj i kolega Marko Puljiz, koji je preuzeo ulogu šegrta. Nakon više mjeseci nagovaranja Igor je uspio uvjeriti Marka da je izrada noževa nešto u čemu bi se brzo pronašao.
Plan da zajedno unajme radionicu i stanu za nakovanj skovali su prošlog ljeta na svadbi, kada je Marko u ruke napokon primio jedan od Igorovih noževa, namijenjen kao poklon sretnom paru.
"Bio sam oduševljen tim nožem, a budući da smo bili već malo veseli, dogovorili smo se da ćemo sutradan razgovarati trijezne glave. Nedugo nakon te svadbe krenuli smo u traženje prostora, a preko kolege našli smo radionicu udaljenu deset minuta od samog aerodroma, u kojoj radimo od studenog prošle godine", opisuje Marko Puljiz.
Kod naziva njihova brenda možda će vam se isprva petljati jezik dok ne shvatite da je gotovo svima u našem tehnologijom opsjednutom svijetu upravo kratica CTRL+X na tipkovnici postala gotovo pa refleksna za akciju izrezivanja, izvlačenja dijelova teksta iz cjeline. A momci iz CtrlX Knivesa doista to i rade, iz čelika izvlače oblike, krivulje i oštrinu, a rezultat su lijepi i učinkoviti lovački i kuhinjski noževi.
Greške ne postoje
Svoj prvi nož Igor je iskovao na radionici Karla Bana, najpoznatijeg hrvatskog proizvođača ručno rađenih noževa, i još ga čuva. Sada je on taj koji Marku pomaže da nauči vještine izrade noževa, a pritom se podučavanjem i sam usavršava.
"Još nisam došao do toga da budem savršeno zadovoljan svojim nožem, uvijek ću naći nešto što mogu još bolje napraviti. To su stvari koje inače nitko ne vidi, ali ja znam što je moguće. Nekada je stvar u desetinama milimetara koji čine razliku", govori.
Na to se u razgovor uključuje Marko.
"Jedna od ključnih stvari koje me naučio jest da ne postoje greške, samo manji noževi", govori nam razigrano. Kako bi se približili tom savršenstvu, redovito se savjetuju i s kolegama iz domaćeg svijeta kovača, Mladenom Kosovcem Koskom i Tomislavom Sokačem iz Radione Breg.
Radionicu im svakodnevno ispunjava glazba koja im daje ritam za rad jer je ovo posao u kojem si čovjek može dati oduška, pogotovo kada iz peći izvadiš užareni komad čelika i počneš po njemu udarati čekićem. Ono što je Igora najviše iznenadilo u svemu jest koliko se, zapravo, malo toga rješava samim kovanjem i koliko su važne preciznost i upornost kako bi nož izbrusio do savršenstva.
"Treba nam otprilike pet dana za izradu jednog noža, no nikad ne radimo samo jedan, nego uvijek više noževa nastaje u fazama", objašnjava nam Igor te ukratko opisuje osnovni postupak.
"Čelični komad stavlja se u peć i zagrijava, a zatim ga se na nakovnju kuje i oblikuje. Tu se definira vrh noža, kao i tang, odnosno dio koji poslije ide u dršku noža. Nakon kovanja slijedi stanjivanje na potrebnu debljinu i oblikovanje, a potom čelik ide na toplinsku obradu. To znači da ga se triput zagrijava na kritičnu temperaturu pa ga se pušta da se hladi, odnosno normalizira. Tada je na redu kaljenje, nakon čega čelik postane krhak kao staklo. Materijal se nakon kaljenja mora popustiti i zato čelik ide u pećnicu, gdje bude do dva sata na temperaturi od 150 do 170 stupnjeva. Slijedi brušenje, čime se nož ravna te dovodi do finalne debljine. Potom se podvrgava ručnom brušenju do finoće koju želimo. Nakon toga izrađujemo dijelove drške, oblikujemo je i lijepimo pa spajamo s čeličnim dijelom", navodi.
Kad zagriju plinsku peć na potrebnu temperaturu, ne odugovlače - dok jedan kuje, drugi zagrijava svoj komad čelika da se ne gubi vrijeme, a potom se zamijene. Vrućina im nimalo ne smeta jer kroz izradu noževa ispucaju sav stres nakupljen tijekom dana. Zatim se svatko posveti svom nožu - dok Marko još uči sve finese, Igor predano izrađuje narudžbe za kuharske noževe raznih veličina. Nakon blagdanskog ludila narudžbi noževa za poklon ispod bora, zadovoljni su što imaju što izrađivati i do dva mjeseca unaprijed. Cijene po komadu kreću se od 250 eura naviše, ovisno o tome želite li da novi dodatak vašoj kuhinjskoj kolekciji bude personaliziran ili ne. - Iznenadilo me je koliki je interes za ručno rađene noževe, što mi je baš drago - ističe Marko i dodaje kako je mislio da će puno sporije doprijeti do ljudi.
Materijali iz tuđine
Za izradu noževa čelik im stiže iz Njemačke i Finske, a za drške iz inozemstva naručuju stabilizirano drvo koje sadrži pigmente zbog kojih radionicom lete čestice prašine u raznim bojama. Konačni proizvod je izgledom sve samo ne dosadan i običan jer upravo to Igor i Marko žele izbjeći.
"Stabilizirano drvo je malo snažnije i malo teže, a naš dobavljač ga radi u različitim bojama, što nam omogućava da izradimo atraktivne drške", govori nam Igor.
Trešnja, crvena palma, ebanovina i amarant samo su neki od materijala koje koriste za drške, a nisu im strani ni neočekivani materijali, poput komada starog broda koji su koristili za noževe za Hook&Cook webshop. Štoviše, dršku za drugi nož u životu Igor je napravio od viška noge kauča iz Ikee, opisuje te dodaje kako bi rado isprobao drvo masline. Kada je o samim oštricama riječ, isprobavaju materijale i kombiniraju.
"Čelici koje koristimo se razlikuju, sve ovisi za koju namjenu nam treba. Nije isto izrađujemo li kuhinjski nož ili radimo li mačete, koje ljudi još naručuju od nas. Upravo radimo na jednoj. Kažu nam kupci da im treba za šikaru", objašnjavaju uz smijeh.
Kada je o brizi za ručno rađene noževe riječ, Igor ističe kako je svjestan da oni nisu za svakoga jer traže posebnu njegu.
"Ručno rađeni nož treba odmah oprati, osušiti i pospremiti. Bitno je da nož ne stoji mokar i da ne bude predugo u kontaktu s kiselinom jer inače ovakav materijal potamni. Normalno je da čelik s vremenom mijenja boju i to je prirodno, materijal dobije tu i tamo koju mrlju. Osobno, nisam tip koji će imati ovakve noževe kod kuće jer se o njima mora čovjek i brinuti, ali mi je zato poseban gušt izrađivati ih", zaključuje Igor Dugandžić.