Deset rijetkih domaćih sorti koje bi svaki pravi vinoljubac morao probati

Priklonite se osviještenoj grupi ljubitelja dobrih vina i probajte rijetke etikete lokalnih vinara

piše: Saša Špiranec

Prije globalizacije svaka od vinskih regija Starog svijeta uzgajala je uglavnom samo svoje sorte. Širenjem vinarstva na prekooceanske zemlje Novog svijeta sorte porijeklom iz Bordeauxa i Burgundije, s još ponekom iznimkom iz Alsasa, Rhone ili Njemačke, postale su takozvane internacionalne sorte i njihova se zastupljenost preko noći ustostručila. Riječ je prije svega o merlotu, cabernet sauvignonu, sauvignonu bijelom, chardonnayu i obitelji pinota crnog.

Syrah, traminac, rizling i obitelj muškata još je tih nekoliko sretnika koji se uspjeli ukrcati na vlak s liderima Burgundije i Bordeauxa. Sve ostale sorte, a ima ih na tisuće, grčevito se bore za očuvanje zastupljenosti ili opstanak ni više ni manje nego u regijama u kojima su ponikle. Popularne su se sorte nakon osvajanja Novog svijeta namjerile i na Stari svijet, pa ih se danas može naći doslovno u svakoj, čak i najopskurnijoj regiji Europe.

Antiglobalizacijsko raspoloženje došlo je kao slamka spasa u zadnji čas. Istinski vinoljupci traže više od uniformiranosti. Žele drukčije, autentične okuse, ekološki svjetonazor i originalne, lokalne sorte. Međutim, kako je njihov broj još uvijek premalen, izumiranje se i dalje nastavlja. Ukupni broj vinskih sorti procjenjuje se na više od deset tisuća, Jancis Robinson s koautorima ih je u svojem fundamentalnom ampelografskom djelu “Wine Grapes” obradila 1368, a na tržištu ih se uglavnom može naći svega stotinjak.

Hrvatska je dala značajan obol sortnoj raznolikosti jer je domovina brojnih vinskih sorti, a tri najpopularnije su još uvijek bitno zastupljenije od internacionalnih. To su graševina, malvazija istarska i plavac mali. Solidno se još drži teran, iako ga je merlot opasno potisnuo, zatim plavina, sve popularniji pošip, maraština i frankovka. Preostalih stotinjak drugih ugroženo je baš kao i polarni medvjedi. Neke poput sjajne vlaške zlatarice više se uopće ne mogu pronaći na tržištu, a brojne druge se svode na svega nekoliko etiketa. Iako nam logika “nismo sami u svemiru” govori da zakonom brojaka i među malim sortama mora biti prekrasnih vina, moderno tržište ih neumitno guši.

Stoga, pridružite se osviještenoj kategoriji vinoljubaca. Ne budite pokondireni. Na poklon ponesite rijetko vino lokalnog vinara iz rodnog kraja. Istražujte. Otkrivajte. Mi vam predstavljamo deset lokalnih sorti kojima, smatramo, treba dati šansu, a vi se nemojte zaustaviti na tome i nastavite niz.

1. Tribidrag

(crljenak, pribidrag, zinfandel, kratošija, primitivo)

Autohtona dalmatinska crna sorta koja je prije stoljeća i pol bila vodeća crna sorta Dalmacije, pa odjednom nestala. U svijetu popularnija nego u domovini, posebno pod nazivom zinfandel. U zadnjih 10 godina, od kada se otkrilo njeno roditeljstvo najvažnjoj crnoj sorti Dalmacije – plavcu malom, ponovno se sadi i uzgaja širom Dalmacije. Jako lako nakuplja ekstrakt i sladore, a pritom zadržava i visoku razinu kiselina, pa su vina često blago slatkasta, koncentrirana i slasna, s dodirom kiselosti.

Preporuka – Rizman.

2. Dobričić

Drugi roditelj plavca malog dolazi sa Šolte. Zbog iznimno tamne boje u prošlosti je služila u komercijalnim kupažama velikih vinarija za popravljanje obojenosti vina. Okusom je sličnija babiću nego plavcu, a kvalitetom je ravnopravna najpoznatijim internacionalnim sortama. Izvrsno sazrijeva u boci, bogate je strukture, čvrstih tanina i neprozirne tamno crvene boje.

Preporuka – Kaštelanac.

3. Lasina

Pravi neotkriveni biser. Mirisa po intenzitetu i ljepoti usporedivog s onim pinota crnog. Vrlo rijetko dolazi sam u bocu, pretežno je u kupaži s plavinom ili babićem, ali ga se u zadnje vrijeme može naći i samog. Njen veliki potencijal još nije prepoznat, no u budućnosti bi mogla postati jedna od najvažnijih crnih sorti Dalmacije. Iz okolice Skradina, te u Drniškom vinogorju.

Preporuka – Sladić.

4. Pušipel

Službeno moslavac, u Sloveniji šipon, u Mađarskoj furmint. U Međimurju daje najbolje rezultate u nas. Kao suho vino obiluje svježinom i kiselinama tipa rizlinga, a kao slatko može dati neke od najljepših i najdugovječnijih predikata. Ako nosi zaštićeni naziv Pušipel udruga međimurskih vinara jamči kvalitetu. Ako dolazi pod imenom moslavac, preuzimate rizik. Preporuka – Štampar.

5. Vugava

Autohtona je sorta Dalmacije o čijem se porijeklu i povezanosti s francuskim Viognerom puno pisalo, međutim prema posljednjim istraživanjima i usporedbom genetskih kodova svaka je povezanost pobijena. Daje snažna i puna vina južnjačkog karaktera kada dolazi s Visa, odlično podnosi dozrijevanje u drvenim bačvicama, no u posljednje vrijeme može se pronaći i kao moderno, svježe vino začinsko-voćnog karaktera.

Preporuka – Stina.

6. Trnjak (rudežuša)

Nekad vodeća crna sorta dijela Dalmatinske zagore izgubila je na popularnosti i sve je se rjeđe može naći na tržištu. Njezin stvarni potencijal za visoku kvalitetu može se prepoznati u svega nekoliko preživjelih primjeraka iz Imotskog vinogorja i susjedne Hercegovine. Sladore nakuplja solidno i nema razloga da ne daje dobru kvalitetu, zbog čega drastičan pad njezine popularnosti ostaje zagonetka.

Preporuka – Nuić.

7. Prč (Parč)

Autohtona sorta otoka Hvara, koja daje bijela vina južnjačkog karaktera arome mediteranskog bilja i zrelog voća. Odlično podnosi visoke temperature, pri kojima ne gubi svježinu i balans kiselosti. Često je sastavni dio bijelih kupaža otoka Hvara, ali je neki poznati vinari poput Plančića i Vujnovića proizvode kao monosortno vino visoke kvalitete.

Preporuka – Vujnović.

8. Babica

Važna sorta nekada jednog od najvažnijih vinogorja cijele Dalmacije, onog kaštelanskog. Industrijalizacijom te regije mnoge lokalne sorte dijele sudbinu babice i gube zastupljenost. Ipak, zahvaljujući entuzijazmu kaštelanskih vinogradara, može se naći na tržištu kao monosortno vino. Nešto mekših tanina od plavca, a po strukturi okusa slična plavcu iz polja, mekana i sočna, aroma zrele voćnosti i mošusnih nota.

Preporuka – Vuina.

9. Plavec žuti

Sorta Bregovite Hrvatske i susjednih slovenskih vinogorja. Zbog nižih alkohola i visokih kiselina odlična baza za klasične brut pjenušce. U tu ga svrhu koriste ponajbolji proizvođači pjenušaca poput Isteniča, Šembera i Tomca. Pojavljuje se kao i mirno vino, kada je izrazito živahno i lagano i funkcionira kao savršeno ljetno osvježenje.

Preporuka – Šember.

10. Gegić

Autohtona sorta otoka Paga. Zbog funkcionalno ženskog cvijeta oprašivanje je otežano pa varira u kvaliteti od berbe do berbe. Međutim, u dobrim godištima daje vina fantastične kvalitete neponovljivog i originalnog stila. Uz tropsku voćnost pronalaze se arome suhog bilja i citrusa, a okus je intenzivan i osvježavajući istovremeno. Sam završetak karakterizira blago gorkast okus, što ga svrstava u kategoriju food vina.

Preporuka – Boškinac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. listopad 2021 05:03