Vino ne treba piti sam. Mislim, može se - recimo, kad se piše neki tekst u večernjim satima, čaša vina može biti solidan katalizator lucidnih misli, ali ipak je bolje kad ga se pije u društvu. Vino pobuđuje osjećaje kod svih koji ga vole i zato ga uvijek treba dijeliti. Lijepo je piti vino u restoranu, lijepo ga je piti i kod kuće, međutim od mjesta gdje ga pijete puno je važnije društvo s kojim ga pijete. Neke boce čuvate s najvećom pažnjom, kupili ste za njih specijalni vinski frižider koji držite u podrumu, za slučaj ako nestane struje da im temperatura ostane stabilna. Kupili ste i skupili na putovanjima neke bisere uz koje vas važu emocije i čije priče znate napamet. Čuvate ih i pažljivo čekate trenutak kad ćete ih otvoriti, ne prerano, a - ne daj bože - ni prekasno, i stoga ne radite onu grešku, grešku koji svi povremeno napravimo. Ne otvarajte ih sami, ili, još gore, ne otvarajte ih krivim ljudima. Okupite oko sebe mali vinski krug istomišljenika koji dijele istu strast, od šest do osam ljudi, ne više. Uvijek će vas se skupiti barem troje, četvoro. Njima otvarajte svoje boce. Ma nek je i samo jedna osoba, samo ih podijelite s nekim, s nekim tko ih jednako voli. Ja sam neki dan okupio svoj kružok, donijeli smo ljubomorno čuvano blago i proveli uzbudljive sate otkrivanja njihovih ljepota. Bilo je to jedno originalno putovanje Europom u doba korone, a ovo su njihove priče.
Tiare, Collio Sauvignon 2016.
Kvaliteta: 93/100
Italija, Venezia-Friuli-Gulia
Sauvignon bijeli sigurno nije prva stvar koja čovjeku padne na pamet kad se spomene Italija, međutim tamo se rađaju neka od najboljih vina na svijetu od te sorte. I to ne samo u već proslavljenom Trentinu i Južnom Tirolu, već i u nama najbližoj regiji, Friuli. Talijanski nastavak slovenskog vinogorja Goriška Brda zove se Collio i dom je prije svega sorte rebula/ribolla, kao i nekih sjajnih refoška i merlota. Međutim, već se dulje vrijeme ondje i sa sauvignonom rade fantastične stvari. Ovaj iz vinarije Tiara je na specijaliziranom natjecanju za tu sortu, Concours Mondial du Sauvignon održanom 2014. u Bordeauxu, osvojio je trofej najboljeg sauvignona na svijetu. Ostavio je iza sebe moćnu konkurenciju s Novog Zelanda, Loire i Bordeauxa i trajno ucrtao Collio na vinske karte svijeta. U naš vinski krug pristigla je Tiara iz berbe 2016. Vino je tri godine od kupnje čekalo u podrumu pravi trenutak i pravo društvo da ispriča svoju priču i izvedba je bila savršena. Tiara je i dalje prije svega mineralna, herbalna i živa, kao što se i očekuje od klasičnog sauvignona, ali je istovremena intenzivna i kremozna na nepcu, dugačkog trajanja i savršenog balansa. Pirazinskih aroma poput zelene paprike koje se miješaju s voćnim limetom i grejpom, kao da se radi o vinu starom jednu, a ne pet godina. Finiša koji obilježava neodoljiva citrusna slast i dodir mineralne slanosti. Više nego impresivno vino, slojevito i kompleksno, a pristupačno i osvježavajuće u svojoj srži. 13,5% alk.
Krajančić, Pošip Statut 2015.
Kvaliteta: 92/100
Hrvatska, Korčula
Pošip je vruća stvar na domaćem tržištu, obožavan je i tražen. Jedna od najzaslužnijih vinarija za njegovu trenutnu popularnost je upravo vinarija Krajančić. Glava vinarije Luka Krajančić uveo je nove prakse u vinograd i podrum i prvi je na tržište donio pristupačniji pošip, privlačnog i prijateljskog lica, sa svježijim aromama i boljim balansom. Otkrio nam je pravo lice sorte, kad nije izmaltretirano prevelikim prinosima i truljkavim grožđem. Nacija se zaljubila u njega i njegovo vino koje je postalo jedna od najtraženijih etiketa na tržištu. Brojni vinari su slijedili njegov uspjeh, pa je danas većina pošipa na tržištu, ako nije odležavana u drvu, stilski napravljena u maniri njegove Intrade. Međutim, nakon što je korčulanska vina potpuno modernizirao, Luka Krajančić je napravio i jedan ultratradicionalni pošip “kakav se radio nekad” u svrhu poklona i vina za posebne trenutke. Dodijelio mu je ime Statut u čast Korčulanskog statuta iz 1214. godine. To je vino suprotnost Intradi, napravljeno je na starinski način, berbe nijansu kasnije od redovne, da se nakupi više fenola u grožđu, a potom ostavljeno da fermentira i odležava u velikoj drvenoj bačvi tri godine, bez dodavanja ili oduzimanja ičega. Rezultat je slasno, zrelo, bogato, živo i krepko vino punog okusa i s pregršt aroma mediteranskog suhog bilja i kandiranih citrusa poput limoncina. Statut je u vinski klub stigao nakon samo godine dana od kupnje, daleko prerano, jer se radi o vinu s životnim vijekom od petnaestak godina. 13,5% alk.
Matalj, Kremen Kamen 2011.
Kvaliteta: 96/100
Srbija, Negotin
U Srbiju u po cabernet sauvignon? Upravo tako. Kultno vino naziva Kremen Kamen dolazi iz vinarije Matalj iz Negotina, mjesta bogu iz nogu, blizu srpsko-bugarsko-rumunjske tromeđe. Ne samo da je daleko iz svačije perspektive, nego se radi i o sasvim usamljenom vinogradu zasađenom na mjestu gdje su nekada bili vinogradi, a sada nema ničeg. Osnivač vinarije Nikola Matalj bio je vizionar koji je usahlu tradiciju odlučio vratiti u kraj koji je povijesno bio slavan po vinima jednako kao naš Pelješac danas i učinio je to u velikom stilu, s neviđenim uspjehom ostvarenim gotovo preko noći. Ovo je vino bilo moj odabir za doprinos kružoku, jer je jedno od onih koje ću pamtiti cijeli život. Sreo sam se s njim, upravo s ovom berbom, na jednom natjecanju gdje je nas članove komisije ostavilo sasvim bez teksta i s lakoćom odnijelo prestižni trofej najboljeg vina Srbije. Potom je sljedeće godine nova berba na istom natjecanju ponovila to isto i ostavila nas u još većem čudu, a onda je i sljedeće opet ponovila isto, ali ovaj put na natjecanju za najbolje crno vino Balkana u Sofiji. Do tada nepoznata vinarija trajno se lansirala u zvijezde, a ova etiketa je postala najtraženije vino Srbije. Ne jednom sam se nakon tih događanja pitao kako bi se lokalni šampion nosio sa svjetskom kremom kad bi ih usporedili naslijepo, pa sam nekoliko puta i napravio taj eksperiment. I svaki put zasjenilo je baš svaki drugi cabernet sauvignon ili Bordeaux blend koji bi mu stao uz bok, kao što je bilo i ovom prilikom, u društvu dobrih prijatelja koji su se unisono složili sa mnom. Gotovo sam zaplakao kad se vino rastočilo, jer je još toliko živo i sočno da sam shvatio kako je ispred njega još najmanje deset godina vrhunske forme i kako je zadnja boca otišla prerano. Crno svježe voće, ribiz i kupine, list duhana, cedrovina, hrast, savršen balans i svježina, s koncentracijom i elegantan istodobno, mekan na nepcu, živ i aromatičan na retrookusu, zrelih tanina, dugačkog finiša. Maestralno vino. 14% alk.
E. Guigal, Chateau d'Ampuis 2010.
Kvaliteta: 93/100
Francuska, Rhone
Cote Rotie je uz Hermitage vjerojatno najcjenjenija apelacija za sortu syrah na svijetu, a vinarija E. Guigal je najveća zvijezda s obala te velike rijeke i njegovih brojnih vinogorja koji se protežu od podnožja Lyona gotovo do Sredozemnog mora. Chateau d'Ampuis se nalazi u istoimenom mjestu na samoj obali rijeke i vjerojatno je najslađa akvizicija Marcela Guigala, sina Etiennea Guigala, bezemljaša i osnivača male obiteljske vinarije koja je vino radila od kupljenog grožđa ili tuđeg mladog vina. Marcel je 1961. sa sedamnaest godina morao napustiti školu kako bi preuzeo nevoljni obiteljski biznis od oca koji je nesretno oslijepio. Radeći malo kod kuće, a puno više kao enolog po okolnim vinarijama svoga kraja, izgradio je reputaciju nevjerojatnom brzinom. U samo dvadesetak godina pomoćni radnik iz sela Ampuis, koji je praktički kao dijete preuzeo zaduženi obiteljski obrt, izgradio je najznačajniju vinariju cijele doline Rhone. U konačnici je, dvadesetak godina kasnije, za veliko finale kupio vinograde, kao i dvorac lokalne plemićke obitelji po kojem ovo vino nosi naziv. Chateau d'Ampuis jedan je član našeg kružoka kupio direktno u vinariji prije sedam godina i čuvao ga sve do ove prilike, kad je vino pokazalo razvijenost i zrelost, kompleksni sklop aroma u kojem se zemljasti tonovi i tercijarne note isprepliću s tostiranim drvom i crnim voćem, sa živim i ugodno naglašenim kiselinama i elegancijom kakvu syrah pokazuje samo na Cote Rotie položajima. 13,5% alk.
Toro Albala, Don PX 1958., 17,5%
Kvaliteta: 99/100
Španjolska, Montilla Moriles
Ovo je najviša ocjena koju sam dodijelio jednom vinu, samo nekoliko puta u karijeri. Vino dolazi iz apelacije Montilla Moriles koja dijeli istu tradiciju fortificiranih i oksidiranih vina kao i puno poznatiji susjed Jerez/Sherry. Ključna je razlika što se u području Montilla Moriles više bave sortom pedro ximenez, dok se u Jerezu pretežno bave sortom palomino. Za razliku od palomina, pedro ximenez, skraćeno PX, ne treba pojačavati alkoholom, jer ta sorta prirodno doseže jako visoke sladore, pa se 17,5% alkohola u vinu postiže prirodnim putem, običnom fermentacijom, bez naknadnog pojačavanja, kao što je slučaj u Jerezu. Kontakt vina s kisikom putem specijalnih čepova koji omogućuju konstantno strujanje svježeg zraka jednak je u obje regije, kao i rezultat kad se vino ostavi da dozrijeva desetljećima. Ovo je vino dozrijevalo više od 60 godina, a efekt dozrijevanja je sličan kao u balzamičnim octevima: pojačana koncentracija, superintenzivan okus i eksplozija aroma, plus u slučaju PX-a vino je izrazito slatko, gusto i ljepljivo na usnama. Iako je dobiveno od bijelog grožđa, neprozirne je tamnosmeđe boje s narančasto-zelenkastim obrubom. Miriši na topljenu karamelu i toffee slatkiše, na siječene zelene orahe (u ljusci) kad se priprema liker, na kandiranu koru naranče i tamnu čokoladu. Božanstveno vino, slatki nektar.