Ovogodišnji festival prirodnih vina Alterego bio je spektakularan, doista iskren i poučan, prepun zanimljivih vinara i njihovih vina, nekoliko vrhunskih kuhara, ali i znatiželjne publike. Započeo je na nekonvencionalan način, simpozijem o samom poimanju prirodnih vina koji je u 9 ujutro pošteno upregnuo naše sive moždane stanice. Taj panel, za koji smo u 6 ujutro još sneni potegnuli iz Zagreba, vodio je Tomislav Brajnović, vinar hobist, umjetnik i pravi erudit. Gosti su bili velikani prirodne scene: Oskar Maurer, Radovan Šuman, ali i Nejc Župan, vlasnik Kletvica wine bara iz Ljubljane. Rasprava je bila toliko ispunjena britkim i provokativnim mislima o vinu minimalne intervencije da bi se o njoj mogao pisati završni rad, a postala je još dinamičnija kada se uključila i publika, većinom sačinjena od samih vinara, pretvorivši jutro u zabavnu debatu.
Ranojutarnja scena ispred lovranskog kina Sloboda bila je indikativna. Dok se veći dio grada tek budio, vinari su već unosili kutije, slagali boce i pripremali štandove. Vladala je atmosfera fokusiranog rada, bez nervoze, ali s jasnim iščekivanjem velike publike. Festival je bio pametno podijeljen u tri dijela: središnji s većinom vinara; gornja etaža pretvorena u lounge gdje se uz DJ-a smjestilo nekoliko vinara i OPG Bančić čiji je pršut svjetlosnom brzinom nestajao sa stalka; te vanjska terasa, rezervirana isključivo za kuhare. Već tada, promatrajući interakciju među svima, bilo je očito da ovo nije samo još jedan vinski festival, već okupljanje istomišljenika.
Središnji, emotivni lajtmotiv festivala bila je posveta prerano preminulom Marinku “Maki” Pavloviću. Njegovo vino, Makino, kompleksna kupaža sedam sorti, nije predstavljeno kao samo još jedno vino u nizu. Iako jest bilo jedno od mnogih vina na festivalu, ono je artefakt, testament vizije i energije čovjeka koji je otišao prerano. Njegova vrijednost nije u organoleptici, iako je ona neupitna, već u činjenici da je riječ o unikatnom, neponovljivom enološkom, prirodnom činu koji treba pozdraviti i nazdraviti s najvećim mogućim poštovanjem.
Prošli put kada smo pisali o festivalu u istom gradu, izdvojili smo nekoliko vinara koji su nam se posebno svidjeli, no time smo nehotice zanemarili druge, jednako vrijedne. Stoga ovaj put, umjesto izdvajanja favorita, vrijedi pobrojati sve prisutne, jer su svi oni, pod vedrim nebom Lovrana, nudili nešto posebno. Iz Hrvatske, lista je bila impresivna: Tomac, Šember, Kosovec, Glavica, Sontacchi, Baković, Lunika, Zanchi, Dvorić (Raul Širola), Ghira (Damir Mihelić), Reset (Tomislav Brajnović), Križ, Vicelić, Bartulović, Piquentum (Dimitri Brečević), Rawino (Rafael Ravnik), OPG Pina, Puharić, Orange From The Garage, Cota i Delusional. Činjenica da je dobar dio njih iz Istre samo potvrđuje snagu i rastuću veličinu tamošnje zajednice prirodnih vinara.
Iz Slovenije su stigli jaki aduti: Šuman, Štemberger, Bohorina, Zgodovina, Klabjan i Čehovin. Scenu Srbije predstavljali su Maurer, Bikicki, Baša, Todorović i vinarija Ane Naglić. Iz Bosne i Hercegovine stigla je vinarija Bošković, čija nas priča o povratku djedovini svaki put iznova zaintrigira. Regionalnu snagu demonstrirali su i Talijani (La Ginestra, Terpin, Tenuta L’Armonia, Vina Peloz), Francuzi (Estelle i Cyrille Bongiraud), Španjolci (Goya Garcia Viadero) te Slovaci (Brano Bahna, Naboso). Scenu su zaokružili i specifični projekti poput, a važno je spomenuti da nisu bila prisutna samo vina, bili su tu i Pivomat Cider, Buzdovan te pivo Kampanjola. Našao se i štand distrubutera Naturavini, na kojem je Edi Perenić točio vina. Dakle, vrlo snažna demonstracija različitih stilova, sortnosti i podneblja. Također je zanimljivo primijetiti kako velik broj vinarija nudi autohtone sorte podneblja odakle dolaze što je zapravo i u skladu s cijelim pokretom minimalne intervencije, o čemu nam je pri nedavnom posjetu upravo pričao i Klemen Mlečnik.
Vanjska terasa bila je posebno vibrantna, rezervirana prvenstveno za gastro ponudu. Ondje se odvijao pravi mali festival hrane. Tomato Whisperer (Marko Gržin) poslužio je izvrsnu tjesteninu s umakom od više sorti biodinamičkih rajčica, prelivenu izvrsnim umakom od češnjaka; jelo koje je imalo izrazitu slatkoću i kiselinu prekrasnih rajčica. Jurica Obrol i tim restorana Ganeum pripremili su gust i sadržajan brudet od sipe sa slanutkom. Najviše pažnje, svakako i zbog dugog iščekivanja indukcije da zagrije vodu za palentu, privukli su svakako Katarina Vrenc i Pero Đangradović iz Sopala. Dvojac je spremio gulaš od boškarina s grobničkom palentom, koji je zasigurno jedan od najsočnijih gulaša koje dugo pamtimo i kojem bismo se rado svakodnevno vraćali.
Kako su sati tekli, atmosfera je unutra bila sve življa i punija. Sreli smo i mnoge bitne distributere i restoratere koji također promoviraju vina minimalne intervencije, a dojam o rastu zajednice dodatno potvrđuje i jedna naizgled sporedna, ali važna činjenica: dob publike bila je vrlo šarolika. Što samo pokazuje koliko je Alterego, kojeg je Igor Anjoli s nemjerljivom energijom i strašću postavio na noge, bitan za vinare iz nekoliko uglova. Osim što je festival ključan kako bi publika degustacijski upoznala vina, njegova je važnija funkcija ona platforme – doslovne i figurativne pozornice za male proizvođače. Riječ je o vinarima koji ne komuniciraju prvenstveno kroz marketing, već kroz autentičnost vina, a festivali poput ovog daju im prijeko potreban glas. I tome treba aplaudirati.
Nestajanjem sunčevih zraka, formalnost je ustupila mjesto nesputanoj interakciji: gornja etaža pretvorila se u plesni podij, a na terasi su se otvarale i dijelile butelje koje su gosti netom kupili. Veselilo se i smijalo, baš kao što ovakvom festivalu priliči.
Iako su neke od zemalja sudionica, poput Slovenije ili Italije, godinama ispred Hrvatske po raširenosti i prihvaćenosti prirodne vinske scene, Alterego je definitivno potvrdio da pokret kod nas već neko vrijeme dobiva ozbiljan zamah. Etikete o rubnosti koje se i dalje nepravedno koriste, postaju bespredmetne pred očitom činjenicom: postoji more ljudi spremna podržati vinare koji su odabrali teži put. Oni, naime, nisu radikali, već povratnici. Njihov je stav promišljen, a ne (nužno) buntovan: jednostavno ne žele u svoja vina dodavati nepotrebne kemikalije kako bi korigirali prirodu ili ubrzali procese nastanka vina.
A ako vam sve ovo zvuči kao apstraktna filozofija, najsnažniji argument je, na kraju, sasvim osoban i empirijski. Unatoč prilično zavidnoj količini kušanog vina, dovoljnoj za barem dva života, izostanak bilo kakve glavobolje idućeg jutra govori više od ijedne deklaracije. Tko ne vjeruje, neka se iduće godine pripremi za ozbiljan terenski rad.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....