Cesta koja vodi do OPG-a Kuzmanović na Slavagori nije za one koji planiraju pretjerati s gemištima ljeti, a cvičekom zimi. Iako se nalazi četiri kilometra od Samobora, to ne sprječava brojne izletnike iz Zagreba da tamo blaguju vikendom. Naime, jedino tada i možete uživati u domaćoj hrani ovog kultnog mjesta - otvoreni su samo subotom, nedjeljom i praznicima. Za razliku od restorana u kojima se znate hvatati za glavu zbog predugačkog menija, ovdje to nije slučaj. Na njemu se nalazi nekoliko predjela, glavnih jela i deserata iz vlastite proizvodnje - i to je to.
Ljubitelji svinjetine na svoje dolaze lungićem punjenim slaninom i sirom u umaku od vrganja - za koji smo se i mi odlučili - vratinom, medaljonima ili ražnjićima. Naravno, naručili smo i pohanu piletinu s restanim krumpirom (specijalitet kuće), a zagrebački je ovaj put bio teleći, a ljubazna domaćica, inače kći vlasnika, nam je sve promjene na meniju podrobno objasnila. Za predjelo možete naručiti domaći sir i vrhnje te platu narezaka, ali iskusni igrači znaju da se Kod Kuzme ide na juhu od vrganja (iako je i bistra na meniju). Ova obiluje gljivama, savršeno je začinjena i kremasta i postoji mogućnost da ćete se samo od nje već dobrano najesti.
Zato s njome pažljivo jer će porcije glavnog jela na tanjuru također biti pozamašne. Ako ste ikada pohali piceka (pod “piceka” mislimo na sve ostale njegove dijelove osim prsa) znate da savršeno ispečeno meso u unutrašnjosti i zlatna korica izvana mogu biti problem za postići, no ovdje je picek bio savršeno pečen, nimalo krvav, a “poh” jedan od ukusnijih - bit će da je do svinjske masti. Dame, ako vam se jede lungić, naručite jednu porciju. I gospoda u našim redovima borila su se završiti ovaj tanjur do kraja. Lungić često zna biti suh, ali ovdje to nije bio slučaj, bez obzira na to što je bio bogato preliven umakom od vrganja. Masnija slanina kojom je punjen savršeno mu odgovara.
Blagovanje smo završili štrudlom od jabuka čiji miris vas osupne čim vam se približi nosu. Bilo je tu i štrudle od višanja i palačinki sa sladoledom. Ova je štrudla bila jedna od boljih koju smo pojeli “izvan kuće”. Vino kuće mješavina je nekoliko bijelih sorti i odlično je za gemišt. Najviše graševina, malo rajnskog rizlinga i zelenog silvanca. Ima tu i nekoliko domaćih rakija, a osvježavaju i sokovi od bazge, mente, limuna i slično. Korona je i ovdje promijenila neke stvari. Konobari i vlasnici su pod maskama, razmak između stolova po propisima, a plaćanje se odvija (jedan po jedan) na blagajni jer osoblje ne barata istovremeno novcem i hranom. Ali tu minijaturnu promjenu ni ne osjetite. Zapravo sve zaboravite kad bacite oko na pogled koji seže s terase restorana u kojem vlada zaista obiteljska atmosfera.
Ovdje vas ne tretiraju kao gosta nego kao obitelj. Napomena, ako je uopće potrebna, nema plaćanja karticama pa sa sobom ponesite dovoljno gotovine. Što je u našem slučaju, za obilan ručak za tri osobe, bilo oko 400 kuna.