Brokenships, gornjogradski bistro koji se smjestio tik do Muzeja prekinutih veza, na zagrebačkoj gastro sceni djeluje sad već pune dvije godine. Nastao je kada su poslovni partneri Olinka Vištica i Dražen Grubišić, u suradnji s Marijom Curić, odlučili dodatno razraditi koncept muzeja koji već neko vrijeme uživa međunarodnu slavu. I nakon te dvije godine, na tanjurima ovog progresivnog restorana vidljivo je da je otvoren pod konzultantskom palicom Tvrtka Šakote, chefa proglašenog najboljim prema izboru Dobrih restorana 2019. godine.
Filozofija restorana ostala je nepromijenjena; moderna i inovativna kuhinja, nadahnuta hrvatskom tradicijom, koja se temelji na lokalnim namirnicama. To primijetite nakon prvog čitanja menija, koji sada broji sedam jela, za razliku od potonjeg, također kratkog, na kojem se nalazilo njih petnaest. Uzrok sažetosti menija, ali i reduciranog radnog vremena (restoran je zatvoren ponedjeljkom i utorkom) jest pandemija koja je neizbježno ostavila trag na sve zagrebačke ugostitelje, ali i potres u kojem je zgrada restorana prilično stradala.
Ipak, da se situacija poboljšava, i da će se uskoro na meniju pronaći još koje jelo, ali i da će početi nova zapošljavanja u bistrou, otkrio nam je jedan od ljubaznijih konobara s kojim smo se susreli. Meni iznad svega poštuje sezonalnost pa se na njemu, između ostalog, nalazi rižoto od šparoga, sipa i bob, a juhu od špinata i srijemuša zamijenila je ona od blitve s kokicama od ječma, što nam je ljubazni konobar promptno priopćio.
Upravo su te veličine ključne u postizanju vrijednosti za novac, jer ako cijeli meni naručite u S porcijama uz čašu dobrog bijelog vina, nećete potrošiti više od 450 kuna, za dvoje. Vinska lista restorana temelji se na našim autohtonim sortama, što je za svaku pohvalu, pa na njoj možete pronaći Damjanićevu Malvaziju (koju smo i mi pili), Volarevićev Pošip i Štamparov Pušipel.
Kušali smo šest od sedam jela s menija, sva u S verziji. Dobar mamac za sve one kojima je teško odlučiti što s jelovnika probati, jer doista sve zvuči zanimljivo, primamljivo i inovativno. Kremasta juha od blitve bespogovorno dobra, s okusom - blitve. Sve što želite od krem juhe, a još kad ju komplementiraju domaće maslinovo ulje i zanimljivi hrskavci, želja je zadovoljena.
Uvertira u konkretnije tanjure bio je rižoto od šparoga s tvrdim sirom, pršutom i dehidriranim žumanjkom. Doduše, potonji nije previše dolazio do izražaja, ali samo zato što su krema od sira i pršuta te vitke proljetnice ukrale šou. Inače, one dolaze s Velebita, gdje ih bere lokalni pastir i dostavlja u restoran.
Ako jedno jelo s njihovog, ne još zadugo, skromnog, menija trebate kušati, to je sipa i bob. I točka. Mekani domaći njoki na kremi od boba, sa sipom koja je jedva dotaknula vatru, gel od limuna i gigantski hrskavac od sipina crnila, najbolje je jelo koje smo ovdje pojeli. Počinje slatko, nastavlja kiselo, završava - po sipi.
Veseli što su na meniju zadržali zagrebački odrezak, ukusnu i hrskavu pohanu teletinu, punjenu sirom, koju služe s namazom od šunke, krumpir salatom i ukiseljenim ljubičastim lukom. Jako puno elemenata svakog njihovog tanjura zapravo ima drugačiji oblik, pa tako ovaj zagrebački nije punjen šunkom i sirom, već je od šunke napravljena krema koja je uz njega poslužena. I takvi, jasni inovativni pomaci vesele, kao i krumpir salata s uljem od kopra, koja je narezana na toliko jednake kvadratiće da bi prošla test s ravnalom.
I iz sljedećeg jela vidljiva je blaga progresivnost koja zasigurno prija i lokalcima i turistima. Riječ je o zaista dobrom raguu od junećih obraza, jezika i repa, koji služe u obliku tortice s kremom od sira (iz mljekare Latus) i hrskavom tjesteninom. Domaću tjesteninu kuhaju al dente te ju potom prže u vrućem ulju. Teksture su poanta ovog tanjura, i možemo reći da su u sretnom braku.
Kad smo naručili štrudl od jabuka, mislili smo da ćemo to i dobiti, ali i ovdje su se potrudili postići "wow" efekt. Sotirane jabuke služe prekrivene domaćom kremom od jaja i maslacem od lješnjaka, s velikom hrskavom korom na vrhu, koju razbijete žlicom kako biste formirali jednostavne zalogaje.
Iz svakog ovog tanjura vidljivi su želja za inovacijom i kreativnom interpretacijom, kao i dosljednost, bespogovorno praćenje jasno definiranog koncepta koji, zapravo, počiva na tradicionalnoj hrvatskoj kuhinji. I okusi su takvi, podsjećaju na "ono što vam je mama radila", a što više tanjur grebete, primjećujete da je u pripremi korišteno nekoliko tehnika i istaknuto više tekstura, koje zajedno pričaju vrlo dobru priču.