Žabu mnogi drže odvratnom životinjom. Neugodno im je vidjeti je i uslikanu, nizašta na svijetu ne bi je uzeli u ruku, a pomisao da bi je netko pojeo vrhunac im je gadosti. Takav je stav, recimo odmah na početku, koristan i vrijedi ga njegovati i poticati. Nađete li se negdje u društvu oko plitice pohanih žaba i nekome se gospodinu okrene želudac već od pogleda na posluženu hranu, nemojte se trsiti da ga oslobodite iz okova predrasuda.
Plemenitu misiju prosvjetljivanja neukih ostavite za neku manje izazovnu prigodu. Jer, ako on kuša i svidi mu se, a u žabe se, bez izuzetka, na prvi zalogaj, svi zaljube, morat ćete dijeliti obrok s budalom, a žabica je, koliko god ih iznijeli na stol, uvijek malo. Vjerujte, mnogo puta sam ih jeo, a opet sam se svaki put na završetku objeda osjetio nekako nezadovoljenim, ostavljenim na pola puta, s tugom u srcu gledao sam prazan tanjur, lizao ulijepljene prste i proklinjao ugostiteljske normative. “Šime, zdravlja ti, vikni u kuhinju da mi učine još jednu porciju.”
“Još jedan put žabe za gospodina Tomića”, vikne s vrata kuharicama Šime Klarić, vlasnik hotela Sveti Mihovil u Trilju. Hotel na križanju kraj mosta preko Cetine desetljećima je već čuven po ovoj lokalnoj deliciji. Više od pola stoljeća prije nego je hotel sagrađen, na ovom mjestu stajala je gostionica Čaporice, koju nitko nije zvao Čaporice, nego su domaćinski, po gostioničaru, svi govorili “u Jaše”.
Čak će i za hotel neki danas tako reći, makar se Jakov Jašo Klarić odavno povukao i posao prepustio sinu. Nećete uistinu mnogo pogriješiti ni ako žabe naručite u restoranu Lovac, kilometar i po dalje, ali Jašo ima zanimljiviju povijest. Kraj ove mirne zelene vode blagovali su i predsjednici i ministri i narodni poslanici i ambasadori. Tko zna kakve su se sve važne odluke za ovu zemlju i ovaj narod donijele nad nečistim tanjurima, nakon obilata objeda u Jaše.
Jašo Klarić je diskretan, kao što ozbiljan gostioničar mora biti, i ne voli mnogo govoriti o svojim moćnim gostima. Ostavljao je ljude da jedu, poštujući intimnost toga čina, ali u narodu živi predaja: “Još je pokojni drug Tito jeo žabe u Jaše”. Dobro ste čuli, Josip Broz nije se skanjivao žaba. Imao je neortodoksan prehrambeni ukus. Ni približno, doduše, neortodoksan kao neki njegovi afrički partneri iz Pokreta nesvrstanih, koji su jeli ratne zarobljenike. Nego, vratimo se mi žabama i specijalitetima Cetinske krajine, jer o tomu je zapravo naša pripovijest. Nesretan je slučaj da je otprije nekoliko godina zabranjen izlov rakova u Cetini.
Ustvari, zabranjen je lov tek dvije od tri vrste rakova koji obitavaju u ovoj rijeci, ali dođe mu na isto kao da su zabranili sve, jer nema kvalificiranog zoologa koji bi prepoznao osobene razlike među račjim rodovima. Da nije tako, možda bi vam se posrećilo da u Sinju ili okolici netko nasred stola pred vas donese veliku crnu teću buzare s usijano crvenim oklopima životinja. Kada krenete drobiti te rakove, preporučuje se da budete u starijoj odjeći.
Gusti umak tako prska okolo da poslije ručka valja umalo obijeliti blagovaonicu. No, vjerujte, ova senzacionalna hrana, slatkasto, mekano, mliječnobijelo meso iz račjih kliješta i repa i toć koji vam se s komada kruha cijedi niz podlakticu, vrijedna je te muke. Okusom je buzara od riječnih rakova dosta nalik onoj od škampa, ali je intenzivnija, masnija i gušća.