Indija: Priča prepuna boja, okusa i mirisa

Piše i snima: Ines Tinka Kalajžić (više o njezinim putovanjima pročitajte ovdje)

Nikada se nećeš udati…”, izjavila bi otužno moja majka pri svršetku svake nesretne kuhinjske epizode u koju bih ja ušla eksperimentalno i nadobudno, a izišla pokunjeno uz manjak skupih namirnica koje su propale dok sam ja revolucionarno mijenjala gramažu sastojaka nazivajući to kreativnošću. “Pronaći ću muža koji zna dobro kuhati…”, uzvraćala bih joj uz popratnu lažnu samouvjerenost, razmišljajući pritom o tome kako u veoma rijetkim situacijama imam priliku koristiti fraze prihvaćene na kulturološkom kolegiju “Spolni i rodni identiteti”.

“Šest mjeseci Indije… Eto mi savršene prilike da naučim neke nove kulinarske trikove!” Bijah uvjerena da će me gomila zanimljivih boja, mirisa, začina i tekstura natjerati da barem dio šestomjesečne avanture provedem reckajući namirnice na nečijem kuhinjskom stolu. Ispostavilo se je da Indija ima magičnu sposobnost odvraćanja pozornosti na milijun šarenih detalja koji te kompletno obuzmu, stoga mi je ideja o provođenju vremena u kuhinji, dok se vani odvijaju lude parade i hinduistički obredi, bila sasvim neprihvatljiva. Kulinarske trikove nisam usvojila, ali sam se zato novim okusima prepuštala s iznimnim veseljem.

Ponukana pričama o dvomjesečnim dijarejama svoj prvi tjedan u Indiji provela samo mirišući i promatrajući iz prikrajka štandove s uličnim delicijama. “Banane i flaširana voda! Nema šanse da eksperimentiram s ičim drugim…” Striktno sam se držala tog plana, sve dok mi, nakon tjedan dana, od pomisli na bananu nije postalo mučno. Krenula sam oprezno s degustacijom voća koje bi ulični prodavači majstorski sortirali na improviziranim štandovima. Polako sam prešla i na ulične sokove, no nedugo zatim uslijedili su grčevi u želucu kojih sam se pribojavala. Iako bih svaki put prodavačima rekla da ne pijem “vodu iz špine”, dovoljno je da ti u čašu ubace par kockica leda od nefiltrirane vode.

Mumbai, glavni grad države Maharashtra u Indiji, najbolje je mjesto za koketiranje s uličnim delicijama. Na svakom su koraku, a kada shvatiš da za jedan obrok trebaš odvojiti tridesetak rupija (oko tri kune) – sreći nema kraja. Raj Kachori, Pav Bhaji, Pani Puri, Bhel Puri – u početku sam zapisivala sva imena tih preukusnih obroka trudeći se da sve popamtim, pofotkam, skužim… Nakon nekog vremena, odustala sam od analize i jednostavno se prepustila okusima.

Neću nikada zaboraviti scenu kad sam uočila dvoje desetogodišnjih dječaka kako pripremaju sendviče na ulici Mumbaija. Razmišljala sam o tome kako je lijepo što pomažu ocu koji je užurbano pokušavao napraviti reda na štandu oko kojeg se već okupilo desetak ljudi. Svi su bili iznimno glasni… Shvatiš s vremenom da je to u Indiji jednostavno tako – nije da se oni svađaju. Dječaci musavih lica bili su stopostotno predani radu. U jednom trenutku ulični pas je svratio u posjet. Jedan od dječaka razdragano ga je zagrlio, očistio mu krmelje s očiju i bez imalo razmišljanja zabio ručicu u smjesu krumpira i peršina. Nema tu rukavica, noževa, sapuna i sličnih radnji. Drugi dječak je zatim kihnuo, ispuhnuo nos skoro pa u zdjelu s krumpirom, protrljao ručice u prljave hlače i nastavio s punjenjem kruščića. Promatrala sam ih gotovo sat vremena, a emocije su skakale od gađenja, čuđenja, osuđivanja do shvaćanja, prihvaćanja i osvještavanja.

“Na drugom si kontinentu… U nekoj dalekoj zemlji. Tu vrijede nova pravila. Upij ih i poštuj!” … Veseli me taj proces u kojem nešto što “doma” ne bi nikako tolerirao počneš prihvaćati kao “normalno”. Ponekad te priče u teoriji funkcioniraju, ali za praksu ti ipak treba malo više prilagodbe. Tako sam sendvič sa smjesom od krumpira i peršina ipak rezervirano preskočila. Ali zato nisam preskakala dnevnu dozu masala chai-ja – vrućeg napitka koji Indijci piju cijeli dan. Taj napitak pripremljen od vode, mješavine začina, mlijeka, šećera i listića čaja toliko je popularan u Indiji, da ga možete pronaći na gotovo svakom koraku. Kardamom, cimet, klinčić, đumbir i papar pridaju mu odlično ukusnu aromu, a za jednu čašicu treba izdvojiti oko 10 rupija (1 kuna). Zanimljivo mi je bilo da se vrlo brzo možeš prebaciti i naviknuti na neku drugu jutarnju vruću tekućinu, iako si odrastao u kulturi u kojoj je ritual ispijanja razbuđujuće kave toliko razvijen.

Kako je vrijeme odmicalo, opustila sam se i krenula sve češće eksperimentirati s indijskom hranom. Zapisivala sam hindu riječi obroka u moj šareni notes, te sam napokon naposljetku dočekala dan u kojem sam bez zbunjenog izraza lica mogla razumjeti sve što se nudilo na meniju. Nekad jednostavno nemaš izbora. Jedini si turist u okruženju, hindi fraze su ti u tom trenutku limitirane na “Namaste” i “Dhanyavad”, nitko oko tebe ne priča engleski, a prijevoda na meniju nema. Zato može biti od koristi naučiti nekoliko osnovnih riječi za takve prilike: aloo (krumpir), ghobi (cvjetača), palak (špinat), paneer (sir), matar (grašak), chole (slanutak), chapati/roti/ naan (kruh). U Indiji ljudi većinom ne koriste žlice, vilice i noževe. Prsti desne ruke rade sve. Toliko vješto i jednostavno. Hrana se servira u sitnim metalnim posudicama i jednostavno je divno promatrati kakvom preciznošću oni koordiniraju umakanje riže u svaku od tih posudica prepunih snažno začinjenim umacima.

Kada bi me netko upitao da pokušam jednom riječju opisati doživljaj Indije, zasigurno bih odabrala riječ: “intenzivno”. Toliko “intenzivno” da ne stane u karticu, dvije, tri teksta… Ne stane u nekoliko anegdota kojih se nostalgično prisjećam kad osjetim opojan miris klinčića i cimeta… Ne stane u silne piksele fotografi ja koje pažljivo čuvam u folderima svog laptopa… Toliko intenzivno da neke komadiće priče čak prisilno i pokopaš negdje duboko. A onim drugima dopustiš da te nastavljaju podučavati svakodnevno. Kroz svaki podražaj, dodir, miris i okus…

Više o Tinkinim putovanjima pročitajte ovdje.