ISTARSKI PJENUŠAC OD 1874. "Moj pradjed bio je zvonar u crkvi i učio je iz prve ruke od Vranića. Svi u selu su tada tako radili, a tako rade i danas"

I ako danas imaju internet, nitko više ne drži krave i osnova prehrane više nije palenta, neke se stvari u selu Vrh pokraj Buzeta nisu mijenjale 60 i više godina. - Broj stanovnika danas je 125 i otprilike je takav od Drugoga svjetskog rata - kaže nam Adriano Grbac, 64-godišnjak koji je cijeli život proveo u Vrhu.

Jedna od stvari koje se ovdje već dugo ne mijenjaju jedinstven je i krajnje neobičan ukus stanovnika Vrha u vinima: ovdje već više od stotinu godina svaka kuća proizvodi i konzumira gotovo isključivo pjenušce. No, ovdje to nije nekakva aristokratska priča jer Vrh je donedavno bio selo s težačkim stanovništvom. - Hoćete bajku ili istinu? - odvraća mi Adriano na pitanje kako se pjenušac pojavio i uhvatio upravo u ovom selu i ni u jednom selu ili gradiću u bližoj i daljoj okolici. Adriano i njegov 11 godina mlađi brat Mauro, naravno, proizvode pjenušac, kao i svi njihovi susjedi. Bajka na koju Adriano misli govori o ranjenom Napoleonovu vojniku kojeg je mlada djevojka našla u dolini rijeke Mirne, njegovala ga, a on ju je zauzvrat naučio vještini pravljenja pjenušca. Istina je, kaže Adriano Grbac, da je pjenušac u Vrh donio svećenik Vranić u 19. stoljeću.

Matija Djanjesic / CROPIX

- U to vrijeme spadali smo pod tršćansku biskupiju, ali je Austro-Ugarska pazila da nam u Vrh šalju župnike Hrvate ili Slovence. Tako je 1874. ovamo stigao svećenik Vranić koji je bio Slovenac. On je bio na studiju u okolici Gorice, u regiji Trento u Italiji koja je vrlo poznata po vinima i pjenušcima. Tamo je zavolio pjenušce, a ovdje je uočio potencijal, vidio da ima vina. Najveći je problem tada bio nabaviti boce. On se potrudio i nabavio čepove i boce te zamolio seljane da mu naprave pjenušac. U selu su to počeli raditi na vrlo primitivan način, dodavanjem šećera u vino. Dugo godina pjenušac se radio na puni Mjesec nakon Uskrsa. Početkom lipnja počeo bi se piti. Moj pradjed bio je zvonar u crkvi i učio je iz prve ruke od Vranića. Svi u selu su tada tako radili, a tako rade i danas - priča Adriano Grbac, dodajući da pjenušac u Vrhu danas radi nešto više od 20 obitelji. No, Adriano i njegov brat Mauro, koji su zanat učili od oca Antuna, prije nekoliko su desetljeća odlučili unaprijediti način proizvodnje i podići kvalitetu proizvoda.

- Trst je od nas udaljen 40 kilometara i tamo smo odlazili u nabavu literature. Sve su nas tršćanske knjižnice znale - smije se Mauro Grbac. Razgovaramo u njihovoj konobi koja, kako su nas upozorili čim smo došli, nije ništa “fensi”. Tu, u prizemlju kuće u kojoj je živio njihov otac, nastaju odlični pjenušci iz kućne radinosti. - Radimo onako kako se pjenušci inače trebaju raditi. Vino koje napravimo na jesen, iduće godine na proljeće punimo u šampanjske boce. U berbu se kreće 15 dana prije jer razina alkohola ne smije prelaziti 11 posto zato što se poslije u procesu dobije jedan do jedan i pol posto. Uz šećer, dodaju se selekcionirani kvasci. Boce tada odležavaju 36 mjeseci. Svaka dva dana boce se okreću za jednu osminu kruga - objašnjava Adriano Grbac proceduru nastanka pića koje se ovdje ukorijenilo u doista nevjerojatnom kontekstu.

Matija Djanjesic / CROPIX

- Kada smo bili djeca, s djedom smo u rujnu odlazili u berbu. Tada bi berači stavljali šeto, šećer i jaja u crni pjenušac. Ovdje se, naime, više od 100 godina radio isključivo crni pjenušac, od terana. Šeto u pjenušcu, govorilo se, daje energiju za berbu. Pjenušac se ovdje pije uz nedjeljni obrok, na rođendanima, na svakom slavlju - objašnjava Mauro Grbac. Pitam braću je li možda konzumacija pjenušca utjecala na vrstu prehrane, s obzirom na to da pjenušci u gastronomiji prate određene vrste jela. - Znam na što mislite - smije se Mauro. - Ali nije. Uz pjenušce jedemo ono što se i inače jede u ovim krajevima. Definitivno puno tjestenine, dakle fuži, njoki, kupus, suho meso, juhe - dodaje.

Osim crnog pjenušca od terana, Adriano i Mauro počeli su prije nekoliko desetljeća raditi i rose pjenušac te bijeli pjenušac od malvazije. S 1500 botilja, odnosno 1200 do 1300 litara koliko godišnje proizvedu, najveći su proizvođači u Vrhu, no čak i u njihovu slučaju proizvodnja je tek donekle komercijalizirana i pjenušci su im hobi. Dok je Adriano u mirovini, nakon što je cijeli radni vijek, više od 40 godina, proveo u Cimosu, Mauro radi u lokalnom vodovodu. Vinograde imaju raštrkane u okolici, između 2,5 i tri tisuće loza. Pjenušci se mogu kupiti isključivo od njih, a imaju pretežno stalne klijente iz Rijeke, Zagreba, Beča, Nizozemske...

Matija Djanjesic / CROPIX

- To je mala proizvodnja, najviše za naše potrebe. Cilj nam je samo da isplatimo sve uloženo i da povrh toga možemo potpuno besplatno piti cijelu godinu - smije se Adriano. U samom Vrhu, najvišem selu u okolici, na brežuljku na oko 400 metara nadmorske visine, nema baš previše turizma, samo jedna kuća za odmor koja se nedavno uredila, jedna konoba i podrum obitelji Grbac ako ih netko prethodno nazove ili se tamo zateknu. No, dobra je stvar što su na turističkoj ruti jer su u susjednim Paladinima poznati Karlić tartufi pa u Vrhu zastanu autobusi s turistima. Selo je 15-ak kilometara udaljeno od Buzeta i cijeli ovaj kraj turistički živne tek na jesen.

- Ljeti je prevruće, ljudi su na moru. Na jesen kreću tartufi i lovni turizam - dodaje Adriano Grbac. U Vrhu govore vrlo specifičnim dijalektom, karakterističnim isključivo za okolicu Buzeta i različitim od onih koji se govore u drugim dijelovima Istre. Iako su stanovništvo oduvijek činili uglavnom Hrvati i Slovenci (Talijana je više bilo u istarskim gradovima), ovdje gotovo svi govore odličan talijanski, i to zato što su poslijeratne generacije odrastale na televizijskom programu RAI jer je odašiljač na Učki došao tek poslije.

- Talijani se znaju iznenaditi kako govorimo književni talijanski, a ne dijalekt iz regije Veneto kakav se priča u Istri i susjednim dijelovima Italije. To je zato što smo učili s televizije - kaže Adriano.

Braća Grbac razvila su vlastiti brend pjenušaca kojim su se 90-ih počeli predstavljati na Vinistri na kojoj su svake godine dobivali sve vrste medalja kojima je, kao i raznim diplomama, ukrašen zid u njihovoj konobi. Pričaju da su prije pet-šest godina prestali sudjelovati na sajmu koji je, kažu, za njih postao prevelik, s obzirom na to da su sada u igri puno veći proizvođači nego što su oni. Brend obitelji Grbac nosi dosta zanimljivo ime - Butilija.

Matija Djanjesic / CROPIX

- Butilija je iskrivljena talijanska riječ bottiglia, što znači boca. Ovdje se, kada se nekoga zove na pjenušac, zove na butiliju. Ako ga zoveš na vino, zoveš ga na dec crnog ili bijelog, a pjenušac je butilija. Zato što se boca otvori i odmah popije - objašnjava Mauro Grbac.

Na pitanje jesu li ikada poželjeli narasti i profesionalizirati svoje pjenušce, braća odgovaraju da su se u jednom trenutku doista nalazili u prilici da, uz određena ulaganja, proizvodnji dodaju “jednu nulu”. No, procijenili su da im više odgovara ovakav stil života. Iako bi im loze mogle dati puno više vina, ne žele ih preopterećivati jer to nije dobro za stare loze poput njihovih. Osim prodaje na kućnom pragu, s njima funkcionira i robna razmjena.

Matija Djanjesic / CROPIX

- Tartufar Goran Karlić, kada mu zatreba pjenušac, dođe k meni sa sirevima s tartufima koje jako volim. Neki dan me je, recimo, pred vratima dočekala košara pomidora jer su znali da ih nemam. Tako je oduvijek bilo tu u Vrhu, svi su radili nešto i mijenjali se s drugima kako bi kome što trebalo - priča Adriano Grbac. Osim što je dobro sredstvo za trampu, pjenušac je, kaže Adriano, odličan i za liječenje stresa. - Kad sam nervozan, spustim se u podrum i okrećem boce. Ako sam, nakon što ih sve okrenem, i dalje nervozan, otvorim jednu i popijem. Tada nervoza sigurno odlazi - otkriva Adriano Grbac.