Kada smo nedavno, nakon Feste Svetog Vlaha, posjetili Dubrovnik, u prvi mah smo bili oduševljeni. Sunce koje u Zagrebu nismo vidjeli danima, sasvim je sigurno bio jedan od razloga. Potom i more i njegov miris, glasanje galebova, stabla naranči koja su ove sezone baš bogato rodila, a mogu se vidjeti od Pila pa sve do gradskih đardina... Ali i činjenica da je Grad prazan i da nema one sile turista koji ljeti popune Stradun do te mjere da po njemu ne možeš proći bez da te netko, u najmanju ruku, ne zakači ramenom. U društvu smo svi komentirali kako se osjećamo kao djeca koja napokon mogu istražiti Dubrovnik onako kako smo oduvijek željeli, ali nismo mogli, jer ga eto baš nikad nismo posjetili zimi. I činilo se to isprva lijepo.
Hodajući gore-dolje po Stradunu, do tvrđave Lovrijenac, pa do Minčete, Vrata od Buže i Revelina pa opet nazad do Kneževa dvora, Katedrale i globalno poznatih Jezuitskih stuba sreli bismo po putu tek tu i tamo ponekog čovjeka i puno golubova i mačaka kojima, čini se, odgovara ovo doba godine - i ne samo zato što je veljača.
Popiti kavu mogli smo na dva, tri mjesta, ručati tek u Gradskoj kavani, odnosno Arsenal restoranu, jer je sve drugo zatvoreno. No, posebno nas je rastužio prizor na Pjaci, mjestu na kojem mali proizvođači voća i povrća i OPG-ovci iz okolnih mjesta iz Župe Dubrovačke prodaju svoje proizvode.
Prvi dan našeg posjeta, nekoliko minuta iz 9 sati ujutro, ondje smo zatekli četiri štanda s voćem i povrćem. No, ako ste mislili da je to malo, pričekajte. Drugog dana, nekih možda pola sata kasnije nego dan ranije, ondje je bio samo jedan prodavač!? Njegovo ime je Mate Kralj, ima OPG i dolazi u Grad iz Konavala. Na tezgi je Dubrovčanima, kojih sve manje živi među zidinama, ponudio tog dana svoj krumpir, jabuke, zelenu salatu i luk. Oko njega nikoga, ako ne računamo stotine golubova, koji su se, kako smo mu se približavali, očekivano, razletjeli.
Tu smo osjetili pad raspoloženja, oduševljenje je preuzela gorčina i tuga, jer jedan od naših najljepših i najposjećenijih turističkih gradova zimi ne živi već, mogli bismo reći, preživljava. I postalo nam je jasno zašto mnogi turisti kad dođu u Dubrovnik pitaju je li Grad postavljen kao kulisa za neki novi nastavak Igre prijestolja. Nažalost, svi znamo da nije. A vjerojatno i neće oživjeti jer su nekretnine rasprodane ili stavljene isključivo u turističku funkciju, a dodatnih sadržaja, pored vrijednih spomenika kulture, nema.