Ovo na slici je karamela. Šećer, vrhnje, mlijeko, putar, nezdravi aditivi - karamela. Ali ovo nije neka obična karamela. Ovo je vjerojatno najbolja karamela na svijetu. Preciznije, možda i jedina dobra karamela na svijetu, što striktno tehnički gledano dođe na isto. A da bismo objasnili zašto je ova karamela tako dobra, moramo se malo osvrnuti na one karamele koje to nisu. Naime, u ona doba kada sam imao tako malo godina da sam do slatkiša dolazio jedino ako bi mi ih kupio netko drugi, bomboni općenito, a karamele posebno, bili su naprosto kamenčići umotani u žućkasti celofan.
Dolazile su iz nekih socijalističkih mastodonata nazvanih po mrtvim partizanima i živim omladincima. Bile su tvrde, smrdljive i neprivlačne, a čak i ako bi se čovjek junački potrudio pa je cuclanjem pokušao smekšati na razinu ekvivalentnu barem kori drveta, i dalje iz nje ne bi isisao ni mrvicu ikakvog okusa. Ali si se trudio i dalje, i uvijek se veselio kada bi vidio da prema tebi ide vrećica na kojoj velikim smeđim i bijelim slovima piše “LEŠNIK KARAMELA”. Nismo znali za bolje, i to je jednostavno tako. A ne kao klinci danas, zar ne? E, pa ne. Isto je i danas.
Ambalaža je možda modernija, firme više možda nisu iz Osijeka, Zenice ili Batajnice, nego iz Ulma, Lodza ili Kapfenberga, ali karamele su i dalje većinom katastrofa. Jedina razumna primjena koju im mogu zamisliti jest za vađenje mliječnih zubi. Ubaciš djetetu karamelu u usta kao žeton, zadereš se “ZAGRIZI!” i - plonk - Zubić vila. Ima, jasno, i iznimaka. Cura mi je nedavno kupila neke ultraskupe karamele s nekim generičkim marketinškim imenom tipa “Foufoudue” ili tako nešto i, naravno, nisu bile tvrde. Ali su bile besramno brašnaste, bezukusne, hrapave, bljutave, smežurane. Ali ova karamela, ona je nešto drugo. Ne možete znati dok je ne probate, ali pogledajte sliku i probajte zamisliti kakav je ovo oralni rusvaj.
Pokušavam dekonstruirati proizvodni proces i ne ulazi mi u glavu kako su postigli da karamela ima tako fenomenalan hrskav pravokutni oklop i onda unutra čitavu rijeku tekuće, guste, ljepljive mase savršenog okusa i teksture. Uzmete je u ruku i prepolovite, a karamela se rasteže kao kila mozzarelle na pizzi. Najbolje od svega? Potpuno su nepreuzetne, diskretne čak. Koštaju 7 kuna minus jednu lipu i dolaze u nekoj blentavoj vrećici s nasmiješenom kravicom i natpisom “CREAM FUDGE”. Samo to, cream fudge. Ništa Tuttleman & Brothers, ništa Foufoudue.
Doduše, postoji jedan caveat emptor: mislim da ne podnose dobro hladnoću. Naime, nikada nećete naći vrećicu u kojoj su baš sve karamele tako podatno mekane unutra i hrskave izvana. Neke se jednostavno stvrdnu iznutra. Ne znam zašto, ali mislim da ima veze s hladnoćom. Postoje dva lijeka protiv ove pošasti. Kao prvo, kada ih kupujete, morate pažljivo testirati vrećicu, karamelu po karamelu. Nježno stiskati svaki bombon i ako popušta na jako, jako lagani dodir - to je to. Svaka vrećica koja ima više od polovice ispravnih karamela je prihvatljiva, 70 posto je jackpot.
Drugi korak je - nakon što ste prvo pojeli sve fine - one stvrdnute staviti u mikrovalnu. Ali - i ovo ne mogu dovoljno prenaglasiti - strahovito oprezno. Dovoljne su doslovno 4 sekunde po jednoj karameli. Ja sam prvi put grijao skoro pola minute i kad sam je uzeo u ruku na prst mi se stuštila šećerna magma koja mi je oprljila pola prsta. Zaraslo je, ožiljak čak nije ni toliko odvratan...
