Ivan Šetka, voditelj zagrebačkog Franko‘s Pizza&Bara s nama je podijelio dojmove s 50 Top Pizza, dodjele na kojoj se svake godine odaje priznanje najboljim pizzerijama u Europi. Ekipa iz Franko‘sa, naime, ove je godine osvojila visoko 14. mjesto na listi najboljih u Europi, izvan Italije, što je zbilja velik uspjeh. Zamolili smo zato Šetku da nam opiše kako je cijeli proces izgledao te kako je ekipa provodila dane prije samog odlaska u Madrid, gdje je proglašenje održano
Jedno sasvim neobično buđenje ponedjeljkom ujutro, pogled s 13. kata na madridske nebodere. Razbuđujem se i nekoliko trenutaka kasnije postajem svjestan da je danas taj dan.
Dan proglašenja 50 Top Pizza Europe. Od organizatora smo prije nekoliko tjedana dobili obavijest da smo i četvrtu godinu na listi, datum i vrijeme gdje se moramo pojaviti i masnim slovima ispisano confidential notice - do dana proglašenja to je tajna i moramo šutjeti o tome. Vjerojatno najteži dio, jer u tom momentu najradije bih iz svega glasa vikao, uletio u pizzeriju i sve izgrlio i izljubio, okrenuo šest rundi u svim birtijama gdje me poznaju.
NITKO NIŠTA NE SMIJE SAZNATI
No, ništa od toga. Pred nama je sada već ustaljena procedura. Dogovor tko je delegacija koju šaljemo i nakon toga organizacija puta, smještaja i bezbroj detalja u urotničkom okruženju. Iako znamo da će nas kolektiv ionako pročitati vrlo brzo i početi postavljati pitanja, mi ćemo se izmotavati. Oni će shvatiti, ali svejedno mi nećemo priznati da išta znamo, i svi ćemo se praviti da se ništa ne događa. Iako svi znamo sve, znamo da uskoro započinje nova godina u Franko‘su.
KAKO MI PROLAZIMO KROZ GODINU
Za većinu godina se računa kalendarski, učenike više zanima ona školska koja počinje u rujnu i završava početkom ljeta. Dok je u Franko’s Pizza & Baru na snazi sasvim drugačiji kalendar. Datumi početka i kraja godine nisu jasno definirani, neizvjesno je čak hoće li se od iduće godine vrijeme računati na isti način ili ćemo biti prisiljeni vratiti se na regularni kalendar.
Da pojasnim, vrijeme se tako počelo računati u ljeto 2021., kada je stigao prvi mail od organizatora 50 Top Pizza Europe. Doživjeli smo ga zasluženu nagradu za preživljeni lockdown i neposustajanje kada se situacija činila nemogućom.
Odjednom je sve bilo drugačije, ulazak jedne hrvatske pizzerije na tu prestižnu listu (47. mjesto) izazvao je ogromno zanimanje medija i gostiju. Nakon prvotnog slavlja shvatili smo što to nosi sa sobom. Jer, na tu listu vrlo je teško dospjeti. pod povećalom je sve - kvaliteta pizze, namirnica, vrijeme čekanja, profesionalnost servisa, izbor pića, čistoća lokala... Cijeli popis uvjeta koje je potrebno zadovoljiti, i to ne jednom u momentu kada nama odgovara, već sve dane u godini. Inspektori koji nas ocjenjuju su anonimni i lokal mogu posjetiti bilo koji dan u bilo koje vrijeme. Nemamo pravo na grešku.
Nekako smo to uspjeli izgurati i 2022. uslijedio je novi poziv organizatora, put u Milano gdje ćemo saznati da smo napredovali za dva mjesta i zauzeli 45. mjesto. Kratka proslava i natrag na posao. Godina prolijeće u fast forward modeu uz iste standarde i neizvjesnost.
Ni okrenuli se nismo, već je bila 2023., a mi smo usred Barcelone, u klubu je nasred stola plaketa na kojoj piše da smo 43. pizzerija u Europi. Opet skok za dva mjesta. Sada već imamo uzorak i u šali računamo koliko će nam godina trebati tim tempom da se približimo vrhu.
POVRATAK U MADRID
Iskradam se iz ogromnog unajmljenog stana gdje po krevetima raspoređeni još uvijek hrču vlasnik Franko‘sa Fran Župić, glavni pizzaiolo Mario i glavni konobar Zvonimir. Franko’sova delegacija koja je u cijeloj priči praktički od početka. Spavaju kao bebe dok mene probija nemir.
Spuštam se u madridsku vrevu i krećem pješice prema centru, skrenuti misli i ublažiti neizvjesnost podražajima velegrada. Vrlo brzo shvaćam da od pješačenja ništa. Nakon prvog kilometra hoda u nepoznato samo da bih došao do kave, ipak sjedam u taksi koji me vozi u najstroži centar. Zadatak je snimiti par kadrova za službeni video.
Obavljam to ekspresno, čak usput pronalazim fan shop Atletico Madrida. Bernabeu i Real Madrid odrađeni su dan ranije. Jedna je to od tradicija na svakom našem putovanju. I ovaj put je ispoštovana.
Sjedam u miru na churrose, no taj je mir kratko traje, jer Zagreb se upravo probudio. Mailovi i pozivi kreću stizati, normalan je radni dan, a mi smo u Madridu u tajnosti. Taman kada je sve to odrađeno, javljaju se pospanci i zovu u pomoć, ostali su zaključani u stanu. Čari new age dehumaniziranog booking sustava. Ključ im je s vanjske strane vrata u lockeru i potpuno su nemoćni. Shvaćam da mi nema druge nego vratiti se i pustiti ih na slobodu.
Vraćam se u stan i slijedi kaotično gibanje četiri muškarca u nepoznatom prostoru. Gdje je pegla, tko ide prvi na tuširanje, situacija s mrljom na košulji. Uglavnom, kaotično gibanje u kojem svi prikrivamo nervozu.
Sati lete kao da se tu vrijeme obračunava na neki drugi način. Odjednom je već 14:30 i vrijeme je da se krene.
Dvorana je petstotinjak metara udaljena od našeg smještaja i prema njoj krećemo pješice glavnom ulicom. Na moment zastajem iza njih trojice i vidjevši ih sređene kako samouvjereno koračaju, u glavi mi zasvira ‘Little Green Bag‘, soundtrack iz Tarantinovih Reservoir Dogsa. Upravo tako su izgledali.
Stižemo na adresu gdje nas čekaju sada već poznata lica, Poljak u dresu Reala (prošle godine je u Barceloni bio u crveno plavom), Gregor iz Pop’sa dolazi sa suprugom, Makedonci, obje beogradske delegacije. Zauzimamo mjesta u dvorani i sve kreće vrlo brzo. Svjetla se gase. Pozdrav svima. Nekoliko slajdova o pravilima igre. Priča o tome da su inspektori anonimni, da uvijek plaćaju račune i da se nikada neće predstaviti.
I KREEEEEEĆEMO
Najgori dio je na početku jer odbrojavanje ide od 50. mjesta. "Samo da nas ne prozovu odmah, da imamo neki napredak", mislimo valjda svi. Stisnuti smo kao miševi u stolicama, jedino Zvonimir kulira i govori nam da se opustimo i vjeruje da idemo daleko. Govorim mu da ne copra.
I hop, došli smo do 40. mjesta, a nisu nas još prozvali. Penjemo se i možemo odahnuti.
Voditeljica ide prema 30. mjestu, na pozornici se redaju Beograđani, Slovenci, Mađari. Pizzerije iz susjedstva koje su proteklih godina bile pozicionirane bolje od nas. Koji se vrag događa?
Krećemo na pozicije 30-20. Tu negdje nalazi se jedna magična barijera o kojoj smo se jedva usudili nadati. Pozivnica za 50 Top Pizza World. Kvalifikacijski je to sustav koji funcionira otprilike onako kako FIFA popunjava pozicije za World Cup. Dio odlazi za europske predstavnike, dio za Aziju, Sjevernu i Južnu Ameriku. I zadnje, ali ne i najmanje važno, u konkurenciju ulazi i Italija. Tu smo točku prošli, u 50 najboljih pizzerija svijeta smo!
"VIŠE NAM NIŠTA NIJE JASNO"
Mjesta se nižu i dalje, a nas nigdje. Ok, sad se već vrpoljimo, pogledavamo se u nevjerici. Tu negdje voditeljica predstavlja jednu od izdvojenih nagrada Best Performance of the Year 2024. i proziva nas. Fran i Mario penju se na pozornicu i preuzimaju statuu. Vraćaju se.
Imena pizzerija nastavljaju se nizati. Spuštamo se ispod 20, mi još nismo prozvani. Ovo se ne događa, mislim da ću se rasplakati. I napokon, zaustavljamo se na broju 14. Franko’s Pizza & Bar. Voditeljica poziva Marija i Frana, spontano se odlučujemo popeti sva četvorica. Bila je to dobra odluka jer samo dvojica sve plakete, košulje i statue što smo ih dobili ne bi mogla ni ponijeti.
Na nastavak ceremonije teško se koncentrirati jer mobiteli ne prestaju vibrirati. Poruke, videi, gifovi, prvi upiti novinara. Jedva čekamo kraj da izađemo i uhvatimo zraka.
Prvi je Napoli on the Road iz Londona.
Kolektivno slikanje odrađeno.
Izlazimo van gdje je još uvijek sunčan dan. Ispred nas čeka red taksija koji vozi sudionike direktno na party. Odlučujemo tu etapu preskočiti i pješice idemo do stana da ostavimo sve nagrade. Na party ćemo u svom aranžmanu. A o tome što se ovo desilo majskog ponedjeljka u Madridu razmišljat ćemo kada se vratimo u Zagreb.