KONOBA FIUME: Tu je uvijek živo i popunjeno. I jede se katkad dobro, katkad i jako dobro...

Barem je veza ribarnice i takvih mjesta zajamčena, a kako se riječka osim upečatljivom i dojmljivom arhitekturom može podičiti možda najboljim dotokom svih raznolikih ribarskih ulova u nas, u tim se hranilištima može naći i jeftinijih i prestižnih i skupih ribljih bokuna. Fiume je po svemu konoba i baš po svemu pokazuje pripadnost placi. Dvije omanje prostorije oblih ciglenih svodova ukrašene klasičnim ribarsko-morskim insignijama - stare mreže, ferali, fotografije s rive...

Pred restoranom uska terasa samo s nekoliko drvenih stolova s klupama pod tendom. Kuhinja se nazire iza šanka odmah nasuprot izlaza. Kao da se u nas ugostitelji srame biti obično mjesto gdje nije toliko važan izgled koliko jednostavna spiza skuhana svaki dan ovisno o ponudi na tržnici i inspiraciji gazde. Većina ih se trudi oko uređenja i uglavnom zabucaju ukrivo dajući se od arhitekata nagovoriti na uređenja koja stoje toliko da ih nikad u životu neće moći vratiti poštenim radom. Ovdje nije tako, a nadam se da će zavazda ostati pomalo memljiv ugođaj šarmantne pohabanosti, u kojoj je zato atmosfera uvijek pomalo povišena. Ovdje se miješaju uglavnom gosti koji znaju što će naručiti i što očekuju na svom pjatu, bili oni penzioneri i onaj simpatični svat koji pokušava zaraditi nešto prenoseći gajbe s povrćem i voćem rano ujutro, pa ovdje čekaju treću uru da ponove posao s neprodanim prema okolnim skladištima, gambužama ili kombijima, pa su se tu uz bevandu i pržene srdelice došli zapravo samo ugrijati.

No, nisu oni jedini, uvijek je tu netko od glumčadi iz obližnjeg nacionalnog tetra, pokoji svirac iz orkestra, ili cijela, obično talijanska ekipa pjevača, dirigenata i redatelja koja u dva tjedna na brzaka priprema novu operu. Da je luka u punom pogonu, bilo bi ovdje i lučkih radnika, kao što je nekad bilo, ali i njihovih šefova, brodskih agenata i sličnih iz susjednih ureda koji su nekad bili okosnica riječkog prosperiteta, a sad životare očekujući ponovo veće brodove i terete. Uglavnom i više nego dovoljno da je ovdje uvijek živo i dobra atmosfera, a malo više od trideset mjesta popunjeno od rana jutra do kasnog poslijepodneva kad se konoba zatvara. Ono što je tu uvijek besprijekorno dobro je verdura. Kako je ovdje “promet” velik, blitva se kuha svako malo pa je pomiješana “na dalmatinski” s kuhanim krumpirom uvijek dobra teka i pouzdan prilog uglavnom ribljim jelima, ali i kuhanoj junetini ili pržolici. Ovdje sam jeo svakojako, uvijek dobro, a pokatkad jako dobro.

Plavice, lokarde, ušate (uopće malu bijelu ribu, iz nepoznatih razloga uglavnom izagnanu iz restorana, a toliko finu), pa onda osliće, obavezno srdele i gavune, hobotnice na salatu, a posebno krila raže. Kome se prohtije, a može platiti malo više, može jesti ovdje i škampe i “frito misto”, ali i skromnije šurlice ili njoke na gulaš ili s kozicama i uvozne lignje. Ovdje ne možete baš očekivati da u fritezi ulje mijenjaju dva puta na dan, pa ako dođete prekasno, sve će vam prženo imati okus malo po nagorenom, ali i to je šarm i to ne treba zamjeriti. Takvo što i druge sitnice kojima bi drugdje prigovarali suvereno “pokriva” gazdarica Neva, osebujna gospođa koju gosti obožavaju i znaju je s raznih njezinih prijašnjih štacija.

Povremeno, češće prije nego danas, boravim dulje u Rijeci, pa sam je upoznao i ja u nekim gradskim bifeima i betulama. Ona je prototipna gazdarica - ako nema mjesta u njezinoj konobi, začas će ga stvoriti, ako baš nema ono što ste naumili pojesti, učas će vas nagovoriti da pojedete ono što vam ona preporuči, dinamična, duhovita... Ta neće ostati dužna na neku neumjesnu upadicu, a da ovdje zalaze feministkinje, odmah bi je uzele za učiteljicu jer je vldarica situacije, a posebno muškog svata. Kad se ovakvoj gazdarici pridodaju više no umjerene cijene u konobi Fiume, jasna ti je njezina dugogodišnja obljubljenost.

Za ovaj restoran glasujte OVDJE!