Do Ivana Kosovca, prirodnog vinara Moslavine, dolazi se cestom rijetko asfaltiranom koja se penje prema vrhu Popovače, do stare drvene kuće iz 1835. Jedne od onih monumentalnih drvenih kuća austrougarske arhitekture koje i danas djeluju kao trag nekadašnje moći, premda se, kako kaže Kosovec, više ne zna sasvim pouzdano komu su zapravo pripadale. No, iza te ljepote, iza mirnoće kuće i prirodnog sklada cijeloga imanja, stajao je golem posao: trebalo je početkom dvijetisućitih podići nove vinograde, obnoviti gotovo cijelu kuću i pod njom sagraditi podrum ukopan pet metara u zemlju, podrum čiju stalnu temperaturu ne čuva nikakva tehnika hlađenja nego sama zemlja. Taj je posao tada mladi Ivan Kosovec, uz pomoć obitelji, većinom iznio sam.
Kod Kosovca nije bilo nikakve obiteljske infrastrukture, nikakve stare vinarije koju je trebalo tek preuzeti, nikoga iza leđa tko bi ga pogurao. Nakon školovanja odlučio je kupiti zemlju i krenuti sam, sa starom kućom i tri hektara koja je zasadio, poslije proširenima na oko četiri, s jasnom idejom da neće raditi vina koja su samo korektna, nego vina koja odražavaju podneblje iz kojega dolaze. Po struci je inženjer vinarstva, čovjek koji se tijekom studija učio na malvaziji, a proslavio se škrletom. Prije nego što je imao vlastiti podrum, grožđe je vozio Marku Miklaužiću na preradu; tek tada, kad je mogao raditi sasvim po svome, smatra da je njegova vinarija doista počela.
Taj se izbor brzo pokazao skupljim i težim nego što bi itko razuman mogao poželjeti. Dvije uzastopne godine tuča mu je satrla vinograde; 2015. do kraja, 2016. gotovo do kraja. Zato je 2017., kad je napokon opet imao što brati, bila mnogo više od dobre berbe, bila je to godina u kojoj je morao pokazati što zapravo želi napraviti sa škrletom. Ove ga je godine tuča poštedjela više nego neke položaje oko Kutine, gdje je mnogim vinarima uništena berba, premda ga u ovoj abnormalno vrućoj sezoni zasad brinu kiseline.
S terase u potkrovlju, gdje je ljeti sparina ozbiljna, pogled seže preko njegovih vinograda. To nije prizor za razglednicu, nego prizor koji odmah pokazuje mjeru jednoga rada: vidi se čovjek koji s tim trsovima živi i koji ih nije podigao zato da bi lijepo izgledali. Kod vinara uvijek vrijedi pogledati ruke. Kosovčevi dlanovi ne ostavljaju dvojbu: izmoreni su, izmučeni, ali još puni života.
Danas obrađuje oko četiri hektara, otprilike pola bijelih i pola crnih sorata. U središtu je, naravno, škrlet, uz nešto chardonnaya, dok među crnima ima zweigelt, frankovku i crni pinot. Chardonnay dijelom završava i u pet-natu s pinotom, a i taj mali raspon sorata pokazuje da Kosovec nije čovjek jedne etikete, premda će ga većina s pravom pamtiti upravo po škrletu.
Škrlet je autohtona moslavačka sorta, a staro ime ovnek žuti nije tek lokalna zanimljivost. Naziv se veže uz izgled grozda, koji po lokalnom tumačenju podsjeća na ovnovu glavu ili na oblik ovnovskih rogova. No, važnije od same etimologije jest to da je Kosovec jedan od prvih vinara koji su škrlet doista shvatili ozbiljno, kao sortu koja može dati mnogo više od korektnog lokalnog bijelog vina.
Od početka kod njega nije bilo dileme da će vinograd voditi što čišće može. Sam kaže da od prvog dana radi na ekološkoj bazi, bez umjetnih gnojiva, herbicida, insekticida i pesticida, a organski gnoji tek iznimno, kad se trs nakon tuče ili mraza mora oporaviti. To je radio davno prije nego što su prirodna vina postala domaća modna riječ, i nije na to došao marketinški, nego iz ukusa i uvjerenja da vino mora ostati vezano uz zemlju iz koje dolazi.
Početkom i sredinom dvijetisućitih prirodnost nije bila tržišna prednost ni siguran izbor, nego dodatna razina rizika u poslu koji je i bez toga dovoljno rizičan. Saditi tada škrlet, obnavljati kuću, graditi podrum i sve to raditi bez prečaca značilo je izabrati sporiji i teži put. U vinu Kosovec traži svježinu, napetost i umjerene alkohole, vina koja imaju strukturu, ali nemaju težinu, i upravo je to važno kod škrleta, sorte koja kod njega dobiva teksturu i ozbiljnost čak i kod bazne etikete.
Njegov škrlet dolazi u nekoliko varijanti. Osnovni Škrlet već godinama spada među najbolje svježe interpretacije sorte u Hrvatskoj. Škrlet Ovnek ozbiljniji je, ali ujedno i nježan, tek blago maceriran, dok Škrlet Selekcija ide još dalje i odavno stoji među kultnim hrvatskim jantarnim vinima. Selekciju ne radi svake godine, nego samo u boljim berbama; grožđe dolazi s višeg dijela parcele, gdje je tlo bolje, a dozrijevanje brže. U berbi 2019. fermentirano je i macerirano u velikoj drvenoj bačvi od 3300 litara, mjesec dana, uz ručno potapanje i bez kontrole temperature, a zatim je vino još dvije godine odležavalo u drvu.
Škrlet Selekcija jedan je od prvih doista kultnih hrvatskih oranža. Ono što ga čini posebnim nije samo to što je bilo pionirsko, nego to što je to ostao nježan, gotovo opojno delikatan škrlet, vino u kojemu maceracija ne krši, nego sabire. Treba mu vremena u čaši da se otvori, ali kad se otvori, pojavi se ona fina, neočekivana slatkoća škrleta, slatkoća koja se gotovo ruga grubom imenu Ovnek, i uz nju korica naranče, suhog bilja, delikatnih, mekih tanina i okus koji ne posustaje. To je vino koje, kad ga kušate, ne možete zaboraviti.
U podrumu mu je logika jednako čista. Ne sumpori prije prešanja, radi spontane fermentacije, ne bistri i ne filtrira, a sumpor dodaje tek pred buteljiranje, obično negdje oko 40 miligrama. To pokazuje da njegov prirodni rad nema veze s nehajem: takav pristup traži vrlo zdravo grožđe, čist podrum i stalnu pažnju.
On i inače ne forsira rane berbe, ne skida lišće oko grožđa i pušta da sazrijevanje ide sporije i u sjeni, kako bi sačuvao kiselinu i dobio umjerenije alkohole. U njegovim se vinima zato alkoholi uglavnom kreću od 12 do 13 posto. Nova vina to potvrđuju. Mladi zweigelt je nježan, pitak i kao stvoren za vruće ljetne dane. Pinot crni Selekcija 2020 kao da je odmah preskočio primarne arome i otišao u tercijaru: šumu, mokro lišće, zemlju. Ovdje je pinotu mrvu pretoplo za finesu primarnih aroma, ali ako je suditi po ovoj berbi i po Kosovčevu pinotu iz 2011., koji je danas, petnaest godina poslije, prekrasno i moćno vino, ova bi Selekcija morala starjeti vrlo lijepo.
Kosovec ne govori mnogo o sebi, ali jasno zna da radi vrlo dobra vina. Već godinama izvozi u Ameriku, još od 2013., i bio je među prvim hrvatskim prirodnim vinarima koji su ozbiljnije izašli na to tržište. To je potvrda da vina iz male, samostalno vođene vinarije u Popovači mogu biti uvjerljiva i za zahtjevnije scene od domaće.
Priča o Ivanu Kosovcu nije samo priča o dobrom škrletu, premda su njegovi škrleti dovoljno dobri da bi i to samo po sebi bilo dosta. To je i priča o čovjeku koji je nakon škole odlučio kupiti staru kuću i zemlju, iskopati podrum pet metara pod nju, obnoviti imanje, zasaditi vinograd i od prvoga dana raditi vina onako kako je vjerovao da jedino imaju smisla. U hrvatskom vinarstvu, gdje prečaca nikad nije manjkalo, takva se upornost i takva dosljednost doista ne viđaju često. I zato Kosovčeva vina vrijedi piti, ali vrijedi upoznati i njega: samozatajni vinar često govori manje nego što zna, a uz čašu njegova vina važnost njegove priče za Moslavinu, ali i Hrvatsku, dolaze na vidjelo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....