Sigurni smo da ste barem načuli što se kod Ane može pojesti, ali ovaj put ćemo vam prenijeti što se u Malom baru može pročitati.
Čekajući sinoć juhu od ječma i vrganja s podmetača punog zanimljivih informacija pročitali smo i jednu simpatičnu anegdotu koja nam je izmamila osmijeh.
Možda će i vama krave Betty i Molly barem malo uveseliti vikend.
Jednog sunčanog i vrućeg lipanjskog prijepodneva izašla krava Betty u svoju uobičajenu šetnju. Tumarajući brežuljkastim pejzažem sluša kako bilje dahće snažnim zelenilom, sjeća se kako su vojske nabujalih i pohlepnih kopriva jutros proždirale cvjetne kulture, upadale u vrtove i obrastale nebranjene zidove kuća. Zeleni živi pijesak, pomisli, ali toj hordi naoružanoj noćnom vlagom sada jarkožuti rafali arsenale pretvaraju u paru. Gori bilje pod dodirom sunca, požar lisnatih ravni vonja oštro, livadski, divlje.
Vođena mirisom Betty zatvara oči i prepušta se, leluja tratinom znajući da će ju njena najdraža užina dovesti sama do sebe.
Već posve očarana olfaktornim doživljajem, prije negoli će zagnjuriti glavu u zamaman zalogaj, Betty otvara oči i digne pogled želeći nebesima zahvaliti na milosti, no umjesto plavetnila ispred sebe ugleda razgranatu krošnju velike trešnje i gore na grani svoju prijateljicu kravu Molly.
– Pa što to radiš, pobogu, na trešnji? – Iznenađeno upita Betty.
– Jedem višnje, smireno će Molly.
– Nisi normalna, odakle ti tu višnje…?
– Ja ponijela.