Postoje oni koji cijeli život, zarobljeni na poslovima koji su postali više obveza nego užitak, čekaju da se stvari promijene same od sebe. A postoje i oni koji naprave prvi korak, bace se na glavu i gledaju kako im se život mijenja - uglavnom nabolje. Glavna junakinja ove priče provela je godine u kuhinjama velikih i poznatih restorana, u cijenjenim pekarnicama, ali nekako je oduvijek znala da je čeka nešto veće, nešto samo njezino. I onda je prošle godine odlučila otvoriti svoju pekarnicu.
Za Pier na Krku brzo se pročulo, a svatko tko je ovo mjesto posjetio i isprobao što nude nije mogao sakriti oduševljenje. Pier je danas najbliže onome što smo, primjerice, vidjeli u Kopenhagenu kada smo nedavno obilazili tamošnje pekarnice. Jednostavnost i nov pristup pekarstvu upakiran u svoje najbolje izdanje. Proizvodi koji ne podilaze kupcu, nego ga tjeraju da isproba nešto novo. Kruh kakav se radio nekad u nekim luđim oblicima. Sve to djelo je Natalije Mrakovčić.
"Iskreno, početak je za mene bio baš strašan, ali rekla sam si: ili ću sada probati ili neću nikad. Ali Krk je mala sredina, ovdje nema ništa slično, nema ni toliko konkurencije. Imamo puno potencijala, ali ljudi nekako ništa od toga ne iskoriste, pa sam ja odlučila biti ta koja će napraviti drugačije i samo krenuti", ispričala nam je na početku opuštenog razgovora.
Natalija je radila kao slastičarka u restoranima kao što je Vila Rova, bila je i u kuhinji Boogie Laba i nekadašnjeg Noel Bread & Delija, pratila što se tamo zbiva i prilično se zainteresirala za kiselo tijesto. U vrijeme pandemije covida prvi put se ozbiljno odlučila pozabaviti svojim starterom, pa su ona i njezina mama, Jelena Mrakovčić, zajedno krenule u opsesiju koju s vremenom razviju svi ljubitelji sourdougha. Preklapanje, odmaranje tijesta i organizacija života prema tome kako ono diše.
"Tako da je to na kraju ispala neka obiteljska priča, ali naravno, jedno je kad kruh pečeš kod kuće, a drugo kad imaš svoju pekarnicu. Mislim da bi to trebala biti početna misao svakog tko planira otvoriti nešto svoje."
Na početku je, kaže, planirala da Pier bude samo mala pekarnica koja radi sezonski, ali kako je vrijeme odmicalo, okupila je odličnu ekipu, koju joj je na kraju bilo žao pustiti. A i ljudi su ih sve više počeli prihvaćati, vraćati se po kruh. Tako je, na kraju, izgradila i stalnu bazu kupaca.
"Velik problem bio je pronaći osoblje jer, kao, tko će htjeti doći raditi na Krk. Ljudi odlaze u Zagreb, traže neki bolji život tamo, ja sam to sve prošla i shvatila da mi je doma ljepše, ali zašto bi netko tko ovdje ne živi htio doći raditi u našu pekarnicu? Svašta mi se motalo po glavi i još uvijek mi se mota, ali, na kraju, kada se osvrnem, shvatim kako smo veliku stvar u ovoj maloj sredini napravili i baš sam ponosna", rekla nam je Natalija.
"Radimo i s restoranima, ali primarni su nam, zapravo, kupci u pekarnici. Želim s njima razgovarati i čuti kako razmišljaju. Želim ih iznenaditi i vidjeti to na njihovim licima. Recimo, uveli smo tu slatku srijedu lani u sezoni, kako bismo malo razbili monotoniju. Pokazalo se kao odličan potez, ljudi su dolazili vidjeti što nudimo. Krafne su nam isto bile veliki hit i puno mi je značilo čuti kupce - koji im se okusi sviđaju i zašto. S kroasanima je ista stvar."
A kroasani su i jedan od proizvoda na koje je posebno ponosna. Radi ih s kvalitetnim francuskim maslacem, niti jedan korak pripreme ne prepušta slučaju i oko njih je prilično strastvena.
"Kroasani su dobar primjer toga koliko pazimo na namirnice. Maslac je vrhunski, tu ne želim odstupati, a što se tiče ostalih proizvoda, pokušavamo surađivati s malim lokalnim proizvođačima od kojih nabavljamo sireve, vrhnje i džemove, i kreme radimo sami od namirnica koje pronađemo u svojoj okolini i koje su sezonske. I to je smjer u kojem i ubuduće želimo ići."
A s kvalitetom dolaze i više cijene, što se kupcima ne sviđa baš uvijek.
"Ljudi znaju komentirati cijene, ali bude mi zanimljivo kada se iznenade koliko neko pecivo košta, a onda se za nekoliko dana vrate po još, jer shvate da doista toliko i vrijedi."
Kruh s heljdom i orasima, kaže, trenutačno je najpopularniji, a ljudi jako vole i kada u ponudu uvedu kakvu tradicionalnu poslasticu, kao što je to slučaj bio s pincom ili presnocom, krčkim kolačem s ovčjim sirom, koji su njezina majka i ona na kraju radile s bakom.
"Nekako mi je najdraže bilo što je baka bila uključena u cijeli proces i što je ona bila sretna. Voljeli bismo i inače tako uvesti neke tradicionalne proizvode, pa da i turistima pokažemo što sve mi to na Krku nudimo", rekla nam je Natalija.
Njezina je najveća snaga na cijelom ovom putu, kaže, čista upornost. Sve što zna naučila je iz knjiga i prakse, mnogo puta dobila lepinju umjesto kruha kakav je zamišljala, ali nikada nije odustala. Upornošću se danas vodi i u pekarnici.
"Mislim da ovaj posao, jednostavno, moraš voljeti, jer mi smo nekad na nogama i po 12 sati i svejedno ostanemo nabrijani na proizvode koje radimo i ono što će iz naših peći izaći. Takva sam ja, ali takav je i moj tim i mislim da je u tome ključ. Kad si okružen ljudima koji dobro rade i vole svoj posao, sve ide lakše i uvijek učite jedni od drugih, što je također jako važno. Zapravo, najviše sam ponosna na to što imam tako dobar tim - čak i kad na dva dana odem do Zagreba, ja znam da će sve biti dobro, unatoč tome što u meni uvijek čuči neki strah da sam ja sama nešto zaboravila. Njima ponekad vjerujem više nego sebi."
A kada je sve to ostvarila, što je čeka dalje?
"Prvo panettone ove zime, na to sam se namjerila i mislim da ćemo se stvarno okušati u pripremi. A onda, jednog dana, i širenje. Voljeli bismo doći i u Zagreb, ali prije toga još bismo otvorili koju pekarnicu bliže nama, bliže Krku. Naravno, zasad su to sve samo snovi, ali i Pier je jednom bio san, pa evo gdje smo sada", sa sjajem u očima rekla nam je Natalija.
Iako kaže da bez ljudi koje je okupila ne bi bilo ničega, nakon razgovora s ovom mladom, skromnom, darovitom vlasnicom danas vrlo uspješne pekarnice, jasno nam je da je upravo njezina volja i sila koja je tjera da svaki dan stvara još više i bolje ono zbog čega ovaj projekt živi. Pa čak i ako ponekad snove sanja u slojevima lisnatog tijesta, jer opsesija kroasanima toliko je velika, pa čak i kad se previše brine o tome hoće li kruh i focaccia ispasti dobro, a odlično ispadnu baš svakog dana, Natalija je lijepa inspiracija svima koji još uvijek sanjaju. Dokaz da se snovi doista, uz poneki nemirni trenutak i leptirić u trbuhu, mogu ostvariti. Nataliju Mrakovčić za pekaricu godine, molit ćemo lijepo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....