Nekoliko medija je objavilo vijest da se u starozagrebačkom restoranu Maksimir danas održavaju Dani otvorenih vrata i da možete besplatno jesti od 18 do 21 sat. Provjerili smo tu informaciju jer nam je zvučala predobro da bi bila istinita, a tako i jest. Istina je da restoran Maksimir održava manifestaciju, a u spomenutom vremenskom periodu možete doći pogledati restoran možda zakupiti prostor ili rezervirati stol za neku posebnu priliku, a pritom možete isprobati jela koja restoran nude. Naravno, ukoliko rezervirate stol za veći broj ljudi ili želite baš u tom restoranu proslaviti neku važnu životnu prigodu utoliko neće naplatiti male zalogaje koje ćete kušati da biste dobili uvid u restoransku ponudu. Ako vas zanima novi meni, možete rezervirati stol i kušati nova jela.
Mediji su nespretno formulirali ponudu manifestacije pa se iza klikabilnih naslova može naslutiti da je cilj restorana privlačenje gostiju koji će samo doći u restoran, najesti se i napiti i otići. Ipak, ideja je budućim gostima predstaviti novu ponudu restorana i pritom ih educirati o bogatom povijesnom nasljeđu spomenutog restorana.
Restoran Maksimir se nalazi na istoj lokaciji parka Maksimir od 19. stoljeća. Park Maksimir sagrađen je kao prvi javni park u jugoistočnoj Europi, a nosi ime svog osnivača, biskupa Maksimilijana Vrhovca, koji ga je javnosti otvorio 1794. godine. Današnji izgled Maksimira definirao je njegov nasljednik, biskup Aleksandar Alagović, a gradnju je proveo u djelo nadbiskup Juraj Haulik od 1837. pa sve do 1843. godine kada je završena prva faza radova.
Kako pojašnjava autor Antonio Jurčev u iscrpnom i vrijednom djelu "Od željezničke kolonije do Ravnica: monografija zagrebačkog kvarta Maksimirska naselja": "Neposredno do glavnog maksimirskog ulaznog portala izgrađena je otprilike 1800. godine drvena gostionica i dvije barake u njenoj blizini. Nakon što je drvena gostionica srušena, nova restauracija i paviljon za glazbu podignuti su 1869. godine, a 1913. nadstrešnica restauracije zatvorena je staklenim stijenama. Zadnja rekonstrukcija restauracije u Maksimiru završena je 2003. godine." Jurčev također izdvaja da je još za vrijeme Maksimilijana Vrhovca nasuprot glavnom ulazu u park sagrađena gostionica Maksimilijanov mir, iza koje je bila i biskupska pivovara te nekoliko gospodarskih objekata. Ona je bila srušena 1954. zbog proširenja stadiona Maksimir.
Dok zapisa o Maksimiru ima mnogo, o povijesti restorana Maksimir tek tu i tamo ima poneko slovo. No, to ne znači da ta gostionica nije bila važan dio života Zagrepčana. Tako je završila u više no jednoj priči zagrebačkog pisca i kroničara Zvonimira Milčeca: "U restauraciji Maksimir (zvali smo je prema prijašnjem vlasniku - kod Šarića), na primjer, uspio sam dokraja otplesati svoj prvi inglišvalcer (na klaviru je svirao Crni Vlado), premda su me špičoki do krvi nažuljali. Restauracija je... za mene... poznata samo po tim prvim nesigurnim čagerskim koracima, špičokima, musoliniju, poslovođi Roki i konobarici Albini (zvali smo je teta Albina)" pisao je u svojoj priči "Pješak u Zagrebu" iz 1988. godine. Milčec dokumentira čime su se Zagrepčani mogli počastiti u spomenutom restoranu u svojoj knjizi "Galantni Zagreb" iz 1989. u poglavlju "Jestvenik naših starih" gdje opisuje da "Restauracija Šarić u Maksimiru nudi jednostavna jela: restana jetra, mozak s jajima, pohane piliće i sve vrste odrezaka od kojih je najpopularniji, dakako, viner-šnicl".