Sve je krenulo iz očaja. Jednog kasnog poslijepodneva ranih dvijetisućitih okupili su se vinari udruge Hortus Croatie iz Međimurja i izmjenjivali žalopojke. “Nikak nemrem prodati svojega šipona, već treće leto”, požalio se jedan, “Ni ja, otkad se zove moslavac prodaja mi je čista nula, vrag ih se zemi i toga koji se domislil takve bedastoće”, nadovezao se drugi i priupitao trećeg: “A kak tebi ide, ti si rekel da ti nišče nebu govoril kak buš ti svojega šipona zval i da buš ostavil staro ime?” na što treći pokunjeno odgovara: “Je, i onda mi je došel vinski inspektor, vdrapil mi je kaznu i moral sam sve preetiketirati. Kak mi ide? Nikak, kak i vama. Bole bi bilo da sam sve f kraj zlejal, ovak sam stroška imam”.
Već nekoliko godina zaredom međimurski vinari imali su istu muku, nekad jedno od najobrtajnijih vina odjednom im nitko više nije želio kupiti. Koju godinu ranije neki se dokoni birokrat iz Zagreba dosjetio da bi u Međimurju i Zagorju tradicionalno ime sorte šipon trebalo za mijeniti lijepim hrvatskim nazivom moslavac, jer zašto bi Hrvati koristili slovensko nazivlje (naziv šipon se koristi u Sloveniji za istu sortu) kad imaju svoje ime. Samo, naravno, za mišljenje nije priupitao Međimurce, koji su ponajviše živjeli od prodaje te sorte. U drugim podregijama i vinogorjima je moslavac krajnje sporedna sorta i zove li se ovako ili onako, svejedno je. Međutim, Međimurcima je to bio kruh. Kruh koji su im uredski heroji vođeni motivom nacionalne čistoće lakonski izbili iz ruku.
Prva reakcija Međimuraca je bila čuđenje, jer nečemu što oduvijek zovu kako zovu sada moraju promijeniti ime, ali zatim su bez nekog velikog otpora poslušali državni autoritet i proveli odluku. Nisu bili navikli dizati glas i buniti se nego uglavnom vrijedno raditi i gledati svoja posla, no to ih je sada stajalo nezavidne situacije u kojoj su se našli, jer su kupci loše prihvatili novi naziv i prodaja je sasvim stala. Moslavac su sada mogli prodati jedino kroz miješanu rinfuzu za koju dobiju najmanje novca. Znate kaj, a kak bi bilo da probamo napraviti vlastitu robnu marku s nekim baš našim međimurskim nazivom, da nebu ni šipon ni moslavac, morti da malo prokopamo po literaturi bi našli nekaj, jer recimo, ja se zmislim da se kod nas v Dragoslavcu za šipon još govorilo i pošipel”, dosjetio se jedan vinar.
“To ti nije dobro, previše asocira na pošip, pa bumo ljude još više zbunili”, reagirao je drugi. “Pa dobro, imaš prav, ali morti najdemo nekšno drugo ime, jer nekaj moramo napraviti, ovako nejde.” Složili su se s idejom na kraju svi i bacili na posao. Iskopali su nekoliko starih naziva i na kraju odabrali pušipel. Ta verzija imena nije toliko sličila pošipu, a imali su to ime dokumentirano u arhivskim spisima i učinilo im se da bi moglo biti dobar temelj za gradnju nove priče. Dakle, zadovoljili su tadašnji zakon, jer nisu mijenjali ime sorte, ali su osmislili vlastiti naziv robne marke za moslavac kad dolazi iz Međimurja i kad zadovoljava kriterij kvalitete koji su propisali sami sebi. Nakon toga sve se pokrenulo dosta brzo, njihova učinkovitost sada je došla do izražaja, lokalni političari koji su za razliku od tadašnjih nacionalnih imali puno više sluha i razumijevanja, kao i lokalne institucije, zdušno su podržali projekt i dali novac i svu institucionalnu potporu, registrirali naziv kao županijsku robnu marku i uključili se u promociju i sve druge potrebne aktivnosti.
Nakon prvih nekoliko godina snalaženja, projekt pušipel je počeo rasti, iz godine u godinu sve više ljudi je čulo za to vino i polako se počelo zaboravljati da se to nekada zvalo moslavac ili šipon. Lokalno stanovništvo sasvim je obnovilo povjerenje, a ostatak Hrvatske ga danas doživljava kao izvrsnu lokalnu zamjenu za rajnski rizling. Naime, te dvije sorte imaju sličnosti po pitanju naglašene kiselosti, dugovječnosti vina i tipu plemenitih aroma koje dobivaju s dozrijevanjem u boci. Stoga se danas pušipel može pronaći po dobrim restoranima širom Hrvatske, posebno kod onih koji se trude gostu ponuditi autentični doživljaj s lokalnim sortama najviše kvalitete. Kvaliteta pušipela također je s godinama stalno rasla i danas 15-ak vinara ima sasvim standardiziranu kvalitetu i stil tog vina. Dolazi u dvije varijante, kao pušipel classic koji je lagano i lepršavo vino osvježavajućeg karaktera te kao pušipel prestige koji je obično plod nešto kasnije berbe, nižih prinosa i duljeg dozrijevanja i sukladno tome bogatije vino s ozbiljnim potencijalom za čuvanje.
CMREČNJAK, PUŠIPEL CLASSIC 2019. 89/100, 50 kn
Krasnog mirisa, intenzivnog i svježeg, s puno aroma zelene jabuke i nešto limete u pozadini. Okus je jednako atraktivan kao i miris, živ i osvježavajući, elegantan i lagan, a solidnog intenziteta i trajanja, s puno živih i svježih voćnih aroma na retrookusu. Uz sočne komade svinjetine s roštilja, iskošteni batak i zabatak te rižota s bijelim mesom ili plodovima mora. Alk. 11,5%.
HORVAT, PUŠIPEL CLASSIC 2019. 88/100, 50 kn
Sjajno vino, živo, ugodno kiselkasto, s pregršt citrusnih aroma i nešto herbalnosti u pozadini, osvježavajućeg karaktera, intenzivnog i elegantnog okusa i dugog trajanja. S puno voćne slasti na finišu i s nešto slanosti na retrookusu. Uz bečki odrezak, pohano bijelo meso, zagrebački odrezak, paniranu bijelu ribu, filet lista preliven umakom od limuna. Alk. 12%.
JAKOPIĆ, PUŠIPEL CLASSIC 2018. 87/100, 56 kn
Lijepog, zrelijeg mirisa na koštunjičavo voće i jabuke petrovače. Osvježavajućeg, ali mekanijeg i podatnijeg okusa od standardnih pušipela. Blago je slatkast i ima neku atraktivnu voćnost na finišu. Uz razna rižota, s povrćem poput tikvica, ljetni roštilj s piletinom i povrćem, tjestenine s gljivama, lagana riblja jela. Alk. 12%.