Gradska tržnica u Bjelovaru je čudo! Kad su nas uvjeravali da se onamo isplati otići i nakupovati dobara za zimnicu, pomislili smo kakve bi to trebale biti cijene da se nekome, primjerice, iz Zagreba isplati putovati 85 kilometara da bolje prođeš s cijenom i robom. Prošli tjedan smo ipak sjeli u auto u zapalili za Bjelovar i to na nagovor Marina Nekića, poznatog hrvatskog barmena i pionira food truck revolucije u Hrvatskoj i njegova oca Ive, koji ovamo dolazi posljednjih desetak godina.
Ivo Nekić cijeli je svoj život u ugostiteljstvu, a dobar dio staža odradio je u zlatno doba Savskog mlina gdje je znao satima pričati pjesnikinji Vesni Parun o životu na Velebitu iz nekog drugog, zaboravljenog vremena, a ona bi ushićeno govorila kako sve to mora zapisati. Nismo mogli imati boljeg vodiča od čovjeka koji poznaje svaki pedalj bjelovarskog trbuha grada.
Cijene su upola, pa čak i do tri puta niže nego u Zagrebu. Svake godine radimo šalšu i ove godine smo kupili možda desetak kila za prvu ruku jer nam je bilo suludo plaćati 15 kuna rajčice koje trebaju biti prezrele za kuhanje. U Bjelovaru su 5 kuna. Ako kupujete ozbiljnu količinu, primjerice više od 10 kila, možete se pogoditi i za nižu cijenu. Možete unaprijed i nazvati ljude pa da vam uberu dan ranije samo za vas - rajčice vas čekaju na placu i samo ih pokupite. I tad se možete pogoditi za nižu cijenu ako je to uopće potrebno. Najbolje paradajze ima Đurđica Đukić, a štand se nalazi u sredini bjelovarske tržnice na nenatkrivenom dijelu pa možete birati što vas volja. Od starih sorata, pink paradajza, volovskog srca i posebno odvojenih za kuhanje. Svetogrđe je samo i pomisliti da su nabavljeni na Zelenoj tržnici i da se radi o talijanskom ili španjolskom uvozu.
Obično kad se želite uvjeriti da je nešto domaća proizvodnja, bacite oko ispod pulta. Danas je pravo umijeće otkriti što je domaća roba jer se mrkva umrlja s malo zemlje, rajčica i salata se špricaju da izgledaju sjajnije i poželjnije, ali ako ispod pulta vidite različite kašete i kutije u kojima je roba donesena, to u pravilu znači da je vrlo vjerojatno domaće. Tamo gdje su ispod pulta sve iste kartonske kutije sveprisutnih bonita banana, to je dobar znak da se vjerojatno radi o uvozu. Ipak, što podrazumijevamo pod domaće? Je li za zadovoljavanje kriterija “domaće” dovoljno da je uzgojeno na hrvatskoj zemlji pa zažmirimo na to da je tretirano svime i svačime kako bi se osigurala količina, ili je “domaće” lokalno uzgojeni proizvod o kojem se ipak vodi briga i kako je proizveden. Naravno, da težimo drugome.
Dobre paradajze po sličnim i istim cijenama kupit ćete i kod gospođe Ksenije, koja ima stare sorte paradajza, a ponekad prodaje i u Zagrebu na Trešnjevačkom placu. - Nemam ti ja puno. Imam taj jedan vrt i ne uzgajam sve moguće. Evo tu šta vidiš! Paradajz je za nas doma i ovo što imam za prodati. Da si malo popravim zaradu, znam otići u Zagreb, obično četvrtkom i nedjeljom i prodavati ondje – priča nam gospođa Ksenija koja se nalazi u središnjem dijelu placa, ali na natkrivenom dijelu. Dok smo tako punih vrećica šetali placom i promatrali to obilje koji si mnogo više ljudi može priuštiti, pogled nam je zapeo na gospodina koji je zamišljeno gledao u daljinu naslonjen na trošni pult. - E on ti je dobar, moja Dragica (supruga) dopodne s njim pregovara što će kupiti, čega joj još treba, a tek cvijeća kakvo njegova žena uzgaja... – priča nam Ivo Nekić.
Prilazimo pultu da bacimo oko što bismo još mogli kupiti. - ‘Ajde, uzmi, dam ti svu ovu papriku za pet kuna – kaže gospodin i ubrzo natrpa punu vreću da paprike još ispadaju iz nje – to ti je pet kuna! - Nema šanse, molim vas uzmite 10 kuna, to je stvarno premalo za toliko paprike – odgovaram i pružam novac. - Ja v životu nisam nigdar nikog prevaril, ni ženu, a kamoli bum tebe! Pet kuna mi daj! Onom Bolušiću, Molušiću, Tolušiću, eto njemu daju novce, ja v životu kunu nisam zel, nemoj ti meni davati više, to ti je pet kuna, ja sam tu da zaradim – neumoljiv je gospodin koji nije želio reći kako se zove (“A, to ti malo vredi”). – E, on ti je moj sused, zel je 2,3 milijona kuna, mi bogati u 100 godina nismo zaradili 2 milijona i još mi je Osijek zgubil... Uzmi tih pet kuna nazad! - i stane trpati preostale kvrgave i mirisne paprike u vreću još uvijek u šoku i nevjerici kako se nogometaši Osijeka nisu plasirali u 3. pretkolo Konferencijske lige nakon što su poraženi od kazahstanskog Kizilžara, a nonšalantno su ih dobili doma sa dva 2 razlike.
- Dojdi u subotu kad mi bude žena tu da vidiš cvijeće koje ima, ma to je milina, sad imam malo – pokazujući na prelijepe bukete pastelnih boja pokraj njegova pulta. Vjerovali ili ne, ovdje se isplati doći čak i po lubenice i dinje. Cijela dinja od oko kilogram i pol košta pet kuna, kila lubenice cijene po tri kune, a u komadu one manje slatke, teške oko dvije - dvije i pol kile koštaju 10 kuna.
Mi smo naše kupili kod Zorana Jukića koji ih uzgaja kraj Pitomače, a provjereno su slatke kao med. - Ma kakav Zagreb! Pa vi tamo ne možete kupiti domaće, vama je tamo sve katastrofa, dajte malo probajte da vidite šta je prava dinja – govori nam Zoran i nudi krišku dinje koja je u trenu zamirisala cijeli prostor oko nas - Znači, nije s Neretve? - Kakva Neretva, to uzgajam tamo gdje sam ja, u Korenovu, ‘ajde, reci, kakva ti je? - punih usta, samo potvrdno kimamo glavom. – E, to nema da stoji, svaki dan berem! Nema da uberem pa da stoji! – ponovno kimamo glavom i sporazumijevamo se rukama da slobodno zaračuna i dinju i lubenicu jer kupujemo oboje.
Osim toga, ovdje je dobro doći i po krumpir, zelje i mladi grah. Jedan od najboljih je onaj OPG-a Okusi Bilogore koji drži Jasna Posavec. - Uvijek kažem kupcima kad je brano, ako je prskano, kad je prskano, da je karenca ispoštovana i onda ubrano. Ono što ja želim jesti, to i prodajem. Recimo na kilu neoljuštenog graha dobijete pola kile. Svi su zaluđeni “domaćim” i mogla bih danima pričati o tome kako percipiramo “domaće” i što se pod domaće prodaje. Zato sam i dala OPG-u naziv “Okusi Bilogore” jer mi je važna ta poveznica da ljudi znaju odakle dolazi hrana i kako je uzgojena – priča nam Jasna dok mi poput ushićenog djeteta u Disneylandu kupujemo još i dvije kile mladog graha sigurno 30 posto povoljnije od onog u Zagrebu.
Iako su brojni portali pisali o bjelovarskoj tržnici kao jednoj od najljepših u Hrvatskoj, ona nije odveć arhitektonski atraktivna i zapravo je pomalo neugledna, ali kvalitetom teško da se može mjeriti s ijednom. Gradske vlasti su najavile početkom godine da će na mjestu parkirališta iza Mliječnog dijela niknuti novo, ljepše i modernije zdanje koje se planira financirati europskim novcem. Projekt je već osmišljen, ali mišljenja su podijeljena jer zapravo ova stara tržnica ima ono nešto pa čak i takva neobnavljana više od 20 godina. Ljudi su skeptični i kako će novo zdanje utjecati na cijene namirnica jer je utopijski vjerovati da će ostati ovakve.Trenutno najveći problem je malo parkirnog mjesta pa su u prostor nove tržnice ucrtali i dvije etaže podzemne garaže i prostora za skladištenje.
Bjelovarsko-bilogorski kraj je izuzetno plodan. Ovdje se uzgajaju ratarske kulture, voće i povrće i sve to je moguće kupiti po prijateljskim cijenama na placu. Janjci su perfektni jer ovdje ima hrane, ali je treba kupiti direktno na kućnim vratima jer u mesnicama nije bogzna kakva ponuda. Lokalci kažu kako ovdje ne treba kupovati ni piletinu iako su jaja dobra. Ovdje ćete još uvijek zateći kumice koje dolaze prodati desetak jaja, malo cvijeća i nešto povrća. Cijela ta zajednica djeluje kao skupina marginaliziranih, zaboravljenih, vrijednih ljudi za koje mnogi, osim naravno lokalnog stanovništva, ne znaju da proizvode divne stvari jer nemaju neki organizirani distribucijski kanal koji nadilazi gradski plac.
Bjelovarci imaju jednu od najstarijih sajmišnih tradicija u Hrvatskoj, još iz vremena Marije Terezije. Prava je blagodat da još uvijek postoje mjesta gdje možete kupiti kvalitetnu hranu po normalnim cijenama i zato se apsolutno isplati ići u Bjelovar, jer tako doista podržavate domaću proizvodnju i na koncu znate što jedete.