Kada je Marko Kovač prije više od petnaest godina u Zagrebu pokrenuo Karakterre, teško je mogao pretpostaviti da će taj sajam s vremenom izrasti u najvažnije okupljanje prirodnih vina Istočne i Srednje Europe. Ovogodišnje izdanje u Eisenstadtu, održano u prekrasnom ambijentu Orangerie u parku dvorca Esterházy, to je potvrdilo iz niza razloga: od sve jačeg međunarodnog profila sajma do kvalitete izlagača i publike koja Karakterre već odavno ne doživljava kao nišnu manifestaciju, nego kao obaveznu regionalnu točku susreta. Nas je ipak posebno razveselilo to što se u Eisenstadtu okupila respektabilna zajednica hrvatskih vinara, restoratera i vinskih profesionalaca, što dovoljno govori i o poziciji našeg tržišta i o važnosti koju Karakterre danas ima za cijelu regiju.
Sajam je trajao dva dana, premda smo mi u Eisenstadtu prisustvovali samo prvom danu i večernjem druženju u vinariji Gut Oggau, što je ipak bilo sasvim dovoljno da se stekne jasna slika o dosegu, energiji i važnosti ovogodišnjeg Karakterrea. Dvorac Esterházy sam po sebi maestralna je lokacija za bilo kakav sajam, a posebno za vinski: prostor je velik, logično organiziran, prozračan i, što je možda najvažnije, s dovoljno širine i visokih stropova da i u trenucima najveće gužve sve i dalje djeluje ugodno i neopterećeno.
Publika je, očekivano, bila šarolika i to je jedan od većih aduta Karakterrea. Na istom se mjestu susreću domaći posjetitelji, strani sommelieri i distributeri, znatiželjni hipsteri, ozbiljni kupci, stari i mladi, ljudi koji na sajam dolaze iz profesionalnih razloga i oni koji su ondje jednostavno zato što ih zanimaju vina s karakterom. Upravo ta mješavina različitih profila daje sajmu živost koju klasične profesionalne manifestacije često nemaju.
Osim vina, kojega je bilo napretek, vanjski dio sajma bio je ispunjen i štandovima s hranom i pićem, pa je cijeli događaj imao i širu festivalsku dimenziju. Činilo se, međutim, da dio publike vrlo dobro razumije nepisano pravilo ovakvih okupljanja: ozbiljan vinski sajam često je najbolje započeti pivom. To je učinio zavidan broj posjetitelja, prije nego što su se ozbiljno posvetili čašama, izlagačima i dugim razgovorima koji su se vodili gotovo na svakom koraku. Što uvijek volimo vidjeti, kada ljudi postavljaju pitanja vinarima dok vina i kušaju.
Ovogodišnji Karakterre okupio je brojna važna imena, ponajprije iz Austrije, ali i velik broj vinara iz Njemačke, Italije, Češke, Mađarske, Španjolske, Rumunjske, Slovačke, Slovenije, Japana, pa i naše Hrvatske.
Nekoliko talijanskih vinara već smo ranije upoznali u Zagrebu, kada su gostovali kod Tina Pattiere u AHA! Wine Baru, među njima Faedesfa, Foradori i Il Ceo, jedan od najveselijih vinara koje smo imali prilike upoznati. Od njemačkih izlagača kušali smo nekoliko zaista fantastičnih rizlinga. Od svih kušanih ponajviše nam se svidio portfelj Hannesa Bergdolla, s doslovno genijalnim rizlinzima i bijelim pinotom, ali i vrlo sočnim, preciznim crnim pinotom. Posebno su nas zaintrigirali Les Vins Débrouillards iz centralnog Japana, s vrlo izazovnim i poprilično nekonvencionalnim vinima čak i za ovaj žanr. Njihov je štand, uostalom, već na prvi pogled govorio dovoljno sam za sebe, ne samo zbog vina nego i zbog šilterice s natpisom “Fuck Trump”.
Posebno smo bili impresionirani portfeljem vinarije Blažič, ponajviše izvrsnim rebulama i malvazijama. Bračni par Blažič ujedno su i među najiskrenijim i najsimpatičnijim ljudima koje smo ondje pobliže upoznali. Prava je šteta, i ovo je ujedno otvoreni poziv domaćim distributerima, što tih vina još nema uopće na hrvatskom tržištu. Sličan je dojam na nas ostavio i dvojac iz vinarije Keltis, otac i sin, izuzetno veseli, otvoreni i neposredni ljudi.
Austrijanci su, međutim, otvorili i nekoliko važnih pitanja. Prvo treba reći da su gotovo svi štajerski rizlinzi koje smo probali bili u top formi: čisti, precizni, slankasti i mineralni. No upravo se ondje otvorila i rasprava o kojoj bi se, po našem mišljenju, trebalo govoriti puno više, a to je uporaba inoksa u biodinamičkoj proizvodnji. Demeter, najpoznatija organizacija za certificiranje biodinamičke poljoprivrede i proizvodnje, dopušta uporabu inoksa u podrumu. Ali, nije problem u materijalu, problem nastaje kada vino, koje bi u toj filozofiji trebalo ostati živ proizvod, provede 6 do 12 mjeseci gotovo isključivo u inoksu, praktički bez doticaja s kisikom. Teško je onda ne postaviti pitanje koliko takvo vino doista zadržava onu vitalnost, puls i živost koje bi se trebale vezati uz biodinamiku. Ne bismo to uopće apostrofirali da praksa nije pokazala isto: kod više vinarija, primjerice, Weingut Koegel, vidjeli smo bijela vina koja su očito vođena prema tržištu koje se udaljava od jače maceriranih stilova, ali su pritom ostala bez energije. Bila su korektna, ponekad i vrlo čista, ali bez unutarnje napetosti i bez izričaja koji bi ih učinio stvarno uzbudljivima. Pa i iskrenima.
Ono što nam je ipak bilo najdraže vidjeti bio je velik broj hrvatskih vinara i ljudi iz domaće scene. Bilo je osobito lijepo gledati kako se posjetitelji okupljaju oko fantastičnih pjenušaca vinarije Tomac, briljantnih škrleta vinarije Glavica, koja je nedavno pretrpjela veliku štetu zbog nevremena, kao i oko izvrsnih istarskih vina Piquentuma i Claija. S Timothyjem Whitfieldom iz vinarije Clai, koji vodi proizvodnju, razgovarali smo o baznim linijama i o tome kako je skraćivanje maceracija ta vina učinilo znatno pitkijima. U jednom je trenutku otvorio i kultni Brombonero te ga natočio okupljenim Hrvatima.
Ondje smo sreli i ekipu iz Ganeuma, Juricu Obrola i Alena Vukića, o čijem ćemo festivalu Lovran Unfiltered uskoro pisati detaljnije. Alen Vukić pritom postaje sve važnija osoba za promociju prirodnih vina u Hrvatskoj. Kao glavni sommelier Ganeuma, a sada i kao pobjednik natjecanja sommeliera Istre i Kvarnera, vrlo jasno komunicira da taj restoran ozbiljno računa na prirodna vina, ali još važnije, ta vina doista poznaje i osobno ih preferira, što se u njegovom radu itekako osjeti.
Marka Kovača sreli smo nekoliko puta, u vrlo dobrom raspoloženju, što i ne čudi s obzirom na to koliko je ovogodišnje izdanje prošlo vrlo uspješno. Na festivalu se pojavio i Milan Rukavina, jedan od važnih ljudi za razvoj prirodne vinske scene u Zagrebu, prvi sommelier kultnog zagrebačkog Bastiona, a potom i sommelier u Gagganu, jednom od najboljih azijskih restorana uopće.
Festival je trajao do 17 sati i bio je zaista izvanredan. Ako sljedeće godine uspijete otići na Karakterre u Eisenstadt, to vam najsrdačnije preporučujemo. Nije riječ samo o velikom broju dobrih vina, nego o rijetkoj prilici da na jednom mjestu vidite kamo se prirodna scena Srednje i Istočne Europe danas kreće. I da sami vidite koliko su prirodni vinski sajmovi neki od najzabavnijih, iskrenijih i poučnijih eno-gastro sajmova uopće.
.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....