Da je ovo ljeto zbilja nepredvidivo, uvjerili smo se i prošli tjedan kad smo na zagrebačkim krošnjama višanja nestrpljivo tražili koji tamnocrveni, konačno dozreli plod, a u isto vrijeme spajali se telefonskom linijom s Brelima pa otkrili da njihove legendarne višnje već prolaze te da je zadnji čas da dođemo, isprobamo ih i napokon otkrijemo priču koju skrivaju. Breljanske su višnje, naime, 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća bile nešto poput dobrog maslinova ulja danas. U tamošnje se višnje, sortu marasku sokolušu, ulagalo, na njih se pazilo, za njih i od njih se živjelo.
Svaka starija Breljanka ili Breljanin o višnjama ima svoju priču. Neki su upravo zahvaljujući kiselkastim bobicama stekli imovinu, a drugi pak zahvaljuju nebesima što je vrijeme svakodnevnog višesatnog ubiranja sitnih plodova napokon prošlo, ali baš svaki od njih s ponosom će na kraju reći da od breljanskih višanja boljih nema. Iako su na cijeni bile prije nekoliko desetljeća, a većina je otada pronašla profitabilnije izvore zarade, nostalgija koja vlada u Brelima kada se spomenu višnje odaje dojam da su upravo one mještane spajale na način koji je današnjim generacijama jednostavno nezamisliv.
Priča o breljanskim višnjama podsjeća na dobar film, onaj koji je svake godine počinjao u isto vrijeme, potkraj travnja, kad se mjestom za vrijeme Dana maraskinog cvijeta širila glazba lokalnih glazbenika, a zrakom letjele bijele latice s brojnih krošanja. Gotovo svaka kuća u dvorištu imala je barem koje stablo višnje, a oni poduzetniji podno Biokova njegovali su cijele voćnjake. S glazbom koja se provlačila kroz mjesto i nagovještavala početak sezone branja višanja, počinjala je i sezona rada, znak da će ubrzo sve biti još malo lakše. U Brela su se odjednom počeli spuštati stanovnici okolnih mjesta i dok su djeca veselo trčkarala i od zvizdana se skrivala ispod krošanja, oni stariji neprekidno su brali. Ako je urod bio dobar, znalo se, ostatak godine živjet će se jednako dobro. Višnje su se potom pakirale u kašete, a dio bi se odvajao za sušenje na parašolima, velikim prostranim jutenim podlogama. Sušene su se, doznali smo, prodavale po još većoj cijeni i baš zato, u slučaju kiše ili vjetra, na taj ih je način najlakše bilo skupiti, jer propadanje plodova nije dolazilo u obzir.
"Svaki plod bio je dragocjen i ništa se nije bacalo - počela je priču o breljanskim višnjama Valentina Medić Vitković, direktorica Turističke zajednice Brela.
"Čak i kada bi ih vjetar bacio na tlo, bobice su se probirale po zemlji i skupljale. Breljanske su višnje bile na cijeni i zbog postotka suhe tvari u višnji koja je bila prilično visoka, a iznimno je važna za kvalitetu plodova. Teren je ovdje strm, ima puno sunca, a u kombinaciji s dobrim omjerom kiše dobiva se dobra kvaliteta. Kila višanja nekada je stajala koliko i kila mesa i zato Breljanima nije bio problem ustajati se u četiri sata ujutro i krenuti u berbu koja bi potrajala i po 13, 14 sati. Kod nas u obitelji, recimo, obralo bi se i po 7, 8 tisuća kila višanja u dva tjedna pa smo često pozivali i dodatnu radnu snagu iz Dalmatinske zagore. Bio je to težak posao, posebno kad si brao višnje, a dolje gledao ljude kako se kupaju u moru, ali uz pjesmu, šale i dozivanja, koje su se uvijek mogle čuti u višnjama, nekako bi se skupila snaga i posao priveo kraju", zaključila je Valentina Medić Vitković.
Dodala je i da se iz djetinjstva sjeća kako su najmlađi punili samo donji dio kanta, a zatim bi onako mokri i ljepljivi od sunca i višanja vrijeme provodili u igri. Prisjetila se i kako su se obrane višnje odmah odvozile, a od onog što bi ipak ostalo radio se najslađi kompot. Iz priča svoga oca sjeća se i hvatanja žilogriza, nametnika koji je bio najveći neprijatelj za svakom drvu višnje.
"Žilogriz je nametnik koji ulazi u korijen i isušuje ga. Kad je moj otac bio u školi, kako mi je pričao, postojao je običaj da djeca love žilogrize, stavljaju ih u staklenke i donose pred zadrugu kako bi zaradili koji dinar, a ujedno i pomagali i radili dobro višnjama", prepričala je Valentina.
Nakon berbe, kad bi se kašete po 140 kilograma stavljale na magarce, vozile bi se na otkup u zadrugu, a zatim su po njih dolazile hladnjače koje su ih vozile u svijet. Na pitanje zna li se tko su bili kupci, Valentina nam je objasnila da je većinu breljanskih višanja otkupljivala tvornica likera u Frankfurtu, a dio je odlazio u Italiju i ostatak Europe.
"U tako škrtom kraju višnja je bila pravo blago. Mi ovdje smatramo da breljanska višnja stvarno zaslužuje spomenik. Ipak je bila hraniteljica obitelji, olakšala je razvoj turizma i život obiteljima", dodala je Valentina.
Ipak, stanovnici Brela rijetko su uživali u plodovima svoga rada. Oni su, naime, višnje prodavali kako bi kasnije od njih gradili kuće, objasnila nam je Valentina, a isto je potvrdila i 77-godišnja Breljanka, gospođa Anka Sokol koju smo sreli lutajući Brelima u potrazi za pokojim zaboravljenim stablom.
Na spomen breljanskih višanja, u gospođi Anki probudilo se more sjećanja.
"Zbog višanja su Brela sagradila kuće, nije bilo tako vridnih ljudi kao ovdi, nije bilo onoga tko nije radio. Dica bi ležala pod višnjom, majke bi ih hranile, a ostalo vrime se radilo. Jedne smo godine samo mi imali 25 kvintala suhih višanja. Ako bi se malo naoblačilo, svatko je trča' kući i one se nisu smjele stopit na suncu, to smo tako spašavali. Kad bi ih skupili, vozili smo ih doli, dva reda kašeta su bila, jedna do druge. Stari bi brali, a mladi bi pomicali kašete. Je li to bio život, tugo moja", prisjetila se gospođa Anka pa dodala kako unatoč napornim danima provedenim u berbi, i danas sebi skuha dobru domaću marmeladu od višanja. Kaže, to je liječi. Ipak, danima provedenim u višnjama, govori nam ushićeno, ne bi se više vraćala.
"Da se ponovno rodim, rađe bi odmah otišla u pakao nego ponovno u te višnje", dobacuje u jednom trenutku, a već u drugom prstima čeprka po košari višanja koje smo uspjeli nabrati pa vadi jednu, podiže je prema suncu, poljubi i razdragano prišapne: "Ma to, to je moje zlato."
Kaže nam da je sve stalo onog trenutka kad je cijena počela padati i uloženi rad više se nije isplatio, onda je procvjetao i turizam, glazba je utihnula, u Brela su počeli dolaziti neki novi ljudi u potrazi za plažama i odmorom, pitoma stabla postala su divlja, a Breljani se okrenuli maslinama i iznajmljivanju istih onih kuća koje su sagradili uz pomoć višanja. Višnje su otišle u legendu, no neke stvari nikada se nisu promijenile. U Brelima se, naime, u znak ponosa i danas može čuti izreka "iz Brela, e pa šta", ali malo je onih koji će od prve znati kako je upravo ona povezana s višnjama i velikom količinom zadovoljstva nakon rodne godine.
Nakon svih zgoda o tamošnjim višnjama kojih smo se naslušali u razgovoru s mještanima, bobice višanja valjalo je ubaciti i u lonac. Pravu osobu za taj posao pronašli smo u kuhinji Bluesun hotela Soline, pravom arhitektonskom čudu brutalizma usred Brela. S brojnim uspjesima i osvojenim nagradama iza sebe, upravo nam se chefica Ružica Jukičić učinila savršenom za pripremu jela od tamnocrvenih breljanskih dragulja. Shvatili smo to već pri prvom zalogaju jednog od njezinih jela u a la carte restoranu Sol hotela Soline za koji je zadužena uz ostale restoranske objekte unutar hotela.
Ondje spaja najbolje od domaće i francuske kuhinje pa se čini da njezina kreativnost dolazi do izražaja u najvećoj mjeri. Ružica Jukičić kuha promišljeno, odmjereno i svakom jelu dodaje notu iznenađenja. Upravo to potvrđuju i jela koja je u rekordnom roku osmislila s breljanskim višnjama koje smo joj nakon berbe ostavili na kuhinjskom pultu.
"Breljanske višnje imaju tu posebnu kiselinu i slatkoću i meni ih je najdraže spajati s našim, lokalnim namirnicama, ali na nešto drugačiji način", rekla nam je prije nego je krenula s kuhanjem.
Uz sjajnu sabljarku i janjeći but te fantastičan ljetni desert, najljepše iznenađenje ipak su bili njoki s pestom od višanja koje ćemo zasigurno ponoviti i kod kuće. Srećom, recept, baš kao i filozofija koju njeguje sama chefica, ne može biti jednostavniji, a u fokus stavlja svježu lokalnu, često i vlastitim rukama ubranu namirnicu, kombinira tehnike i pakira ih u sjajna, ali nepretenciozna jela.
S druge strane, potpuna suprotnost staloženoj chefici Jukičić je Damir Klisurić, naš poznati miksolog zadužen za tekuća pitanja unutar Bluesun grupacije, koji nam je ovaj put smiksao tematski koktel od breljanske sokoluše. Brojna iskustva prikupljena na putovanjima diljem svijeta, ekspedicija po Amazoni i ljubav prema foragingu, Klisurića su pozicionirali visoko na ljestvici najkreativnijih domaćih miksologa pa nas, priznat ćemo vam, nakon energičnog razgovora, nimalo nije iznenadila činjenica da je u koktel ubacio i zapečeni sirup sokoluše te aquafabu.
Kako biste ga pripremili kod kuće, ipak ćete morati uložiti nešto više vremena nego pri klasičnom mućkanju koktela, no trud će se na kraju itekako isplatiti, pa čak i ako vam pri ruci nisu prave, legendarne breljanske višnje.
U nastavku potražite još recepata za jela s višnjama.
SABLJARKA S TARTAROM OD KOZICA I VIŠNJAMA
JANJEĆI BUT S UMAKOM OD VIŠANJA
BISKVIT BEZ BRAŠNA S KREMOM OD VIŠANJA
