(NE)SLASNA PREPORUKA: Osrednje i neprecizno spravljene namirnice Asijina jelovnika!

Samo sam jednom sasvim slučajno prije trideset i pet godina u Londonu ušao u jednu podrumsku krčmu, dakle sasvim neuglednu špelunku, prepunu isključivo Kineza. Jeo sam senzacionalno. Osim što slično kuha moj kineski prijatelj koji živi u Zagrebu, nikad nisam jeo bolje, čak ni u nekoliko najprestižnijih restoranskih adresa u Londonu i Washingtonu. Kako bilo, meni je način kineskog kuhanja koji u osnovnoj ideji ima vrlo kratko kuhanje namirnice na jako visokoj temperaturi jako drag. Kako to kratko kuhanje oko namirnice uvijek rezane na manje komadiće stvara tanku opnu i svi korisni sastojci ostaju u njoj, takvo je kuhanje u osnovi i jako zdravo. Nažalost, natrijev glutamat koji je sastojak soja sosa i svih mogućih preljeva i umaka kojih je ta kuhinja prepuna, bitno poništava tu njezinu “zdravost”. Dakako da danas postoje zdravije alternative, a da se u okusima ništa ne gubi.

Loša izvedba

Nažalost, u Asiji, gdje sam jeo nekidan, ponovno nakon duljeg vremena ništa se od tog novog trenda ne može ni nazrijeti. Puno je gore što je sve što sam jeo bilo vrlo neprecizno spravljeno od osrednjih namirnica i okusima tupo. Restoran se smjestio u nekadašnjoj poznatoj kvartovskoj gostioni Tinča, odmah nadomak Zvijezde. Osim kataloške scenografije, vlasnici koji u Zagrebu imaju lanac restorana nisu puno toga promijenili pretvarajući ga u kineski restoran. Prvo sam jeo juhu s povrćem. Samo su tikvice i mrkva bili svježi, a ostalo u njoj je iz leda ili konzerve. Porazno su bili spravljeni dim sum ravijoli Xiao jiao od rižina tijesta punjeni škampima.

Samo pomnom detekcijom mogao si nazrijeti minijaturne komadiće nečega što je možda kozica, a škamp nikako. Sve jenalikovalo nekoj pašteti s puno nečeg neprepoznatljivog, ali bez velikih komadića kozica koji se spominju u originalnom receptu, uz malo dodataka za marinirati ih. Naravno da uvijek mogu reći da je to baš njihov recept, ali da me uvjere da je ukusan to nikako ne. Sljedeći klasik koji sam naručio, a možete ih kao i sve ovo što sam jeo probati u baš svakom od deset zagrebačkih kineskih restorana, bila je hrskava patka s bambusom i gljivama.

Davno pečeno

Gljiva je bilo u tragovima, ali je zato bilo puno mrkve na koju su lijepo posložili tanko rezano pačje meso. Nažalost, bila je pečena davno prije posluživanja, pa je izgubila sočnost i sparušila se. Zapečena riža s povrćem i jajem koju sam naručio kao dodatak isto tako nikako nije bila za hvalu, a najmanje je bila zapečena, možda samo prigrijana u woku. Razočaravajuće. Nažalost, u svemu. Kineska kuhinja opće prakse, koja unazađuje sve osnovne postulate jedne velike, senzacionalne kulinarske priče.

Dim sum

Jedno od najpoznatijih jela kineske kuhinje (ali i uopće azijske) upravo je ovo koje je najsličnije ravolima, dakle punjenom tijestu. Povjesno je nastajao na Putu svile u čajanama gdje se prvo služio kao mali zalogaj umornim putnicima. Osim te povijesne priče koju i sam restoran iznosi na svojoj web stranici, a kako je ponavljam riječ o jako popularnom jelu na YouTubeu vas barem dvadeset kineskih kuhara zorno i bez i jedne nejasnoće podučava kako spraviti ovu kuhanu tjeseteninu o njemu sve zna. Dakle, i ovaj kao uopće većina recepata od kad je ove stranice nije nepoznanica i svi epiteti o egzotičnosti kineske, jednako kao i svih ostalih azijskih, indijskih ili afričkih kuhinja padaju u vodu. Jedini je problem da upravo u ovom restoranu ne slijede niti vlastitu priču sa reklamne stranice niti desetke onih do koje može već sjedeći za stolom, čekajućio da mu njegov dim sum stigne iz kuhinje pretragom na smatphonu doći svaki njihov gost.

Preširoki jelovnici

Peking Gourmet Inn je Washingtonski restoran u kojem sam izvrsno jeo dva puta do sada u protekle dvije godine. To je pogon koji u istom času hrani tristotinjak gostiju, a u restoran se ne može bez rezervacije, toliko je popularan. Vlasnici imaju i svoje farme na kojima uzgajaju patke i povrće za svoj restoran. Zbog svježih namirnica i velikog «prometa» naravno da je sve što se ovdje spravlja vrhunsko. Naši restorani su svi većinom, pa tako i Asia poluprazni. Neimaština je prorijedila goste. Kad je tome tako ne mogu se načuditi, da poslovično umješni poslovni ljudi kao što su Kinezi, vlasnici cijelog zagrebačkog restoranskog carstva na svom jelovniku imaju čak 140 jela! Nema tog kuhara koji može za sva ova jela imati svakodnevno svježe sastojke, pa većinu jela mora držati predkuhana po frižiderima i zamrzivačima. Takav «preširoki» jelovnik siguran sam da je glavni razlog da se ovdje ne jede dobro.

Odabir vina

Vina kuće - bijelo, graševina, Kutjevo, 80 kn/1 lit.; crveno - Couvee, Vina Jakob, 120; plavac, Vinarija Dingač, 80. 13 butelja bijelog vina (gotovo svih hrvatskih vinskih regija 120 do 200 kn), 10 butelja crvenih vina (Slavonija, Zagorje, Istra i Dalmacija) 40 do 350. 7 butelja hrvatskih vina rastaču na čaše (16 do 36 /1 dl). 16 butelja iz Europe i “novog svijeta” 150 do 300; 2 butelje rosea (150) i jedna etiketa desertnog vina (180); 3 etikete pjenušca (165 do 180) i 1 etiketa šampanjca po 590 kn.

Cijene

Juha od povrća 14 kn; dim sum Xiao jiao 39; patka s bambusom i gljivama 105, zapečena riža s jajima i povrćem 25.