Nevjerojatno autentična, duhovita i nježna predstava o kuhanju, tradiciji i obitelji nosi naziv kultne kuharice

Kuharicu Dike Marjanović Radice kupila sam sebi kao poklon za 30. rođendan nakon duge potrage, u antikvarijatu Crveni peristil u Vlaškoj ulici. Bilo mi je važno naći isto, sedmo izdanje s arbunom na naslovnici kakvu ima dida, a na kojoj je netko precrtao riječ hiljadu i nadopisao tisuću. Crveni flomaster već je skoro izblijedio s korica pa vjerujem da je nepoznati jezični purist iz moje obitelji djelovao prije nego što je pokret dobio širi zamah 90-ih. Bilo mi je važno da kuharica bude ista ne zato što sam umišljala da će me to približiti didinom neizmjernom kulinarskom umijeću, kao da bi to bilo moguće, nego da bih imala dojam da čitam iz njegove.

Privatna Arhiva/

Priče o stjecanju Dalmatinske kuhinje, najpoznatije hrvatske kuharice, različite su - gospođa koja je ove srijede sjedila pored mene u punom Kazalištu Knap, naslijedila je čak dvije, a protagonist predstave koja je igrala te večeri dobio ju je kao romantičan poklon. Individualne priče pripadaju jednom od brojnih univerzalnih iskustava povezanih s obitelji, hranom, tradicijom, o kakvima gostujuća komedija splitske PlayDrame Dalmatinska kuhinja govori nevjerojatno autentično.

Autor predstave Hrvoje Korbar uspio je na duhovit i nježan način ispričati priču o obiteljskim odnosima koji se tako često odigravaju za stolom, kako kaže, prvom pozornicom s kojom se susrećemo u životu.

"Njegovi dobro čuvani rituali, ustaljeni raspored sjedenja, stolnjaci, ubrusi, posuđe i servisi scenografija su koja se prenosi kroz generacije obitelji, pojedini zapleti se repetitivno odigravaju svake nedjelje, razgovori naizgled ne vode nikamo, uloge su nam unaprijed dodijeljene i od njih je teško pobjeći", istaknuo je Korbar.

Dramski tekst i kuharica u predstavi se isprepliću, govori se o njezinim didaskalijama, nadopisanim savjetima kojima se prkosi izvornim Radičinim uputama. Sin, kojeg igra šarmantni Zdravko Vukelić, čita nam Dalmatinsku kuhinju dok priprema svoje prvo jelo, šufigane tikvice, kombinirajući recept i upute Majke koju je utjelovila fantastična Nadežda Perišić Radović. Istovremeno, on priprema i svoju predstavu, a sveznajuća mater bez zadrške daje savjete i u toj domeni iako bi joj svakako bilo puno draže da se sin bavi nekim drugim poslom. Pripremu jela i stvaranje predstave lijepo povezuje uvodna riječ Radičine knjige – Kuhanje je umjetnost, slična kiparstvu, slikarstvu i muzici, samo ga treba prihvatiti s ljubavlju i zanosom.

Kad sam se ja preselila u Zagreb upisavši fakultet, zvala sam par puta didu ne bi li mi pomogao kad sam se našla u kulinarskoj nedoumici. Nije mi bio od prevelike pomoći. Na pitanje koliko dugo treba dinstati luk rekao bi mi dok se ne uništi, a kad bih ga pitala koliko treba posoliti ribu, malo iznerviran bi mi rekao da je solim odokativno, prođem kroz prste. Da sam tad imala svoju ‘Dalmatinsku kuhinju‘, ništa se ne bi promijenilo.

Za razliku od recepata koji se pišu danas, njezini nemaju iskazane količine niti vrijeme kuhanja. Kako objašnjava Korbar, kuhanje je ponavljanje, i tako dok par puta ne pojedemo kao more slano ili skroz bljutavo jelo ne možemo znati koliko ga treba posoliti. Isto tako ne znamo što naša majka želi da joj odgovorimo kad ispriča kako nečija nevjesta kuha nejestivi bakalar dok priču ne čujemo peti Badnjak zaredom pa i sami, kao Sin u predstavi, znamo da se očekuje da dodamo – a kako bi i znala kad je tamo negdje iz Međimurja, na oduševljenje majke i gromoglasni smijeh publike.