Vedran Kiridžija institucija je hrvatskog vinarstva i neupitni autoritet Pelješca, na kojemu od sredine devedesetih, kada preuzima obiteljski podrum, potpisuje neke od antologijskih Dingača. Iako je lani diskretno najavljivao povlačenje, pa čak i mirovinu, danas je jasno da Kiridžija ne ide nikamo. Predstavljanjem vina "Vrime je...", svojevrsnog završnog rada zrele dobi, pokazao je vitalnost i duhovitost čovjeka kojemu godine na rodnom listu ne znače mnogo.
Vino koje je u radnoj fazi, u prepoznatljivom stilu, nosilo ime "Nisam Hajduk" (jer, kako kaže, samo Hajduk živi vječno), premijerno je točeno u zagrebačkom bistrou Nico’s. U prostoru nadomak Europskog trga okupilo se šaroliko društvo, a večer smo otvorili, kako red nalaže, njegovim baznim Plavcem malim iz 2021. Uz njega smo kušali sireve i vrhunski pršut obitelji Antunović, još jednog pelješkog bastiona kvalitete.
Ubrzo je u čaše stiglo Tajano 2022, elegantna kupaža plavca s više položaja, praćeno zalogajima iz kuhinje bistroa koje su precizno parirale vinu. Kako je vanjska temperatura padala, fokus se s terase preselio u interijer, gdje je riječ preuzeo Saša Špiranec. Svojom uobičajenom analitičkom preciznošću istaknuo je ključnu referencu: ugledni vinski kritičar Andrew Jefford, o čijemu posjetu možete čitati ovdje, ljetos je upravo Kiridžijin Dingač M 2022 izdvojio kao jedog od pamtljivijih.
Prezentacija je nastavljena uz rižoto s kestenom i obraze crne svinje, jela koja su poslužena kao pratnja dvama Dingačima: onom iz berbe 2022. te Dingaču M iz 2021. Oba vina, unatoč relativnoj mladosti, pokazuju karakterističnu sortnost i strukturu. Prvi se ističe izraženijom elegancijom i svježinom, dok je Dingač M, kao robusnija varijanta, zadržao intenzitet i nakon duljeg prozračivanja u čaši. Iako su oba vina već sada pitka, kod varijante M primjetni su čvršći tanini koji upućuju na potencijal za daljnje dozrijevanje i omekšavanje strukture s vremenom.
A onda – vrhunac večeri. Prije samog kušanja, riječ je preuzeo duhoviti Željko Garmaz, vinski pisac i književnik koji Kiridžiju poznaje više od petnaest godina i kroz tu je blisku perspektivu podsjetio koliko je u taj Dingač ugrađeno rada, tvrdoglavosti i emocije. Kazao je kako je Vrime je... istodobno i vrlo osobno vino i važan trenutak za Pelješac, jer se iza njega ne krije samo još jedan plavac, nego priča čovjeka koji je doslovno živio na padinama Dingača. Na novi dingač osvrnuo se i Kiridžijin enolog Mario Radić, istaknuvši da dolazi s dva položaja stare loze te da je proizvodnja vođena bez modernih tehnologija, s fokusom na kvalitetu sirovine.
Vrime je... nešto je herbalniji od ostalih Kiridžijinih dingača, prilično elegantan i odmjeren. Definitivno je još prilično mlad i godit će mu još nekoliko godina, ali već sada je riječ o velikome vinu, punom energije.
Sam Kiridžija pojasnio je da tri točkice u nazivu ostavljaju svakome prostor da rečenicu dovrši po svom. Iako se isprva činilo da bi ovo vino moglo značiti oproštaj, nakon prve čaše postalo je jasno da je to više nalik zarezu nego točki. To je na najljepši način potvrđeno na samom kraju, kada smo umjesto deserta kušali izvanredan prošek star desetak godina; tekući dokaz da je Kiridžija još uvijek u punom stvaralačkom naponu i da nikako nije vrijeme za mirovinu.
Vrime je... zasigurno ćemo dugo pamtiti kao jedan od vrhunaca njegova rada, ali te tri točkice u imenu zapravo su obećanje. Kako je sam Kiridžija na kraju otkrio, u podrumu već čeka nova bačva posebnog vina, pa se tom nastavku priče objeručke veselimo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....