Patrik Veggian ima 21 godinu i najmlađi je rovinjski ribar. I jedan od posljednjih. Njegov otac David Veggian već je bio zatvorio obrt, no sin ga je nagovorio da nastave. Otkad zna za sebe, plovi s ocem, baca i diže mreže. Brodicom je prvi put upravljao, kaže njegov otac, kad su mu bile dvije godine.
"Nisam imao s kim dizati mreže", prisjeća se David, "i posjeo sam ga ovdje u kabini da upravlja brodom. Nije vidio kroz prozor, pa sam ga vezao s dva pojasa i stavio deku pod njega. U jednom trenutku ja dižem mrežu, a barka ide na svoju stranu. Uđem u kabinu, dijete spava. Dvije je godine imao, a ustao je u četiri ujutro da ide sa mnom na ribarenje. Teško je danas naći čovjeka za ovaj posao, zato sam i htio zatvoriti. To može funkcionirati jedino familijarno."
Patrik se danas ne vidi ni u kojem drugom poslu, ribarenje mu je u krvi. Njih dvojica jedina su ribarska obitelj u Rovinju. David Veggian, doduše, ne potječe iz ribarske obitelji, kad je bio u Patrikovim godinama, kupio je s prijateljem drvenu barku i počeo ribariti. Dvije su godine tako ribarili zajedno, a David je u tome već dulje od trideset. U međuvremenu je, prije više od 20 godina, kupio manju jahtu i preuredio je za ribarenje. Sve je na njoj napravio sam.
Ljeti ipak njih dvojica primaju i putnike - od prošle godine uz ime Vento na drugom boku broda stoji i natpis "Fisherman‘s Story". I dalje su ribari, ali sa sobom će povesti i goste koji žele doživjeti pravo ribarsko iskustvo. Nisu, dakle, kao mnogi bivši mali jadranski ribari odustali od mreža i preorijentirali se na turističko-ugostiteljske usluge, poput kojekakvih piknika sa smrznutom ribom i mesom, nego su turiste poveli u svoj svijet, na ribarenje. A oni su većinom stranci, najčešće Amerikanci, kojima ovakva vrsta aktivnosti na odmoru nije strana. Oni sa sobom s odmora nose neprocjenjivo iskustvo s male obiteljske ribarice, bacanja i dizanja mreža te, naposljetku, pripreme ulova na samome brodu. David je, naime, na krmi instalirao jedinstven roštilj - metalnu bačvu piva preuredio je u pravi mali smoker.
"Mi smo tu tek na početku. Teško je privući goste, trebaju nekako i čuti za vas. Zimi gostiju nema, ali mi bacamo mreže i ljeti, pa onda bude i nešto gostiju, vodimo ih i da gledaju dupine kojih ovdje uvijek ima", govori nam David Veggian dok isplovljavamo s rovinjske rive.
Dan je kao naručen, bistar i bez mnogo vjetra. Rovinjska veduta cakli se na jutarnjem suncu. Nema one vreve, mnogi su lokali zatvoreni, grad još živi usporeno, i premda svi od sezone očekuju mnogo, jer Rovinj je najatraktivnije odredište sjevernog Jadrana, osjeća se da guštaju u ovim danima opuštenosti i mira.
Plovimo prema Crvenom otoku, gdje ćemo "kalati", odnosno baciti mrežu za rombe, kojima počinje sezona. David usporava brodicu, a Patrik s pramca ujednačenim pokretima otpušta mrežu u more. Ima li romba, saznat će prekosutra kad budu dizali mrežu. Dok je more još hladno, isplovljavaju svaki drugi dan, a čim malo zagrije, i riba postane aktivnija - izlaze svaki dan.
"S rombima ima prilično mnogo posla jer lovimo vani, na granici. Prvo, dotle ima puno vožnje. Onda treba te mreže izvaditi, očistiti i baciti natrag. Sve radimo na moru, ništa ne vraćamo na obalu", tumači David.
Mreža je bačena, plovimo dalje. Treba podići dvije kombinirane mreže - drugi im je dio končan, taj je za sipe, na koje sezona lova tek treba početi. Jučer su ih prvi put bacili, za probu, ali sami kažu kako im se čini da je more još ipak prehladno. "Ali nešto će valjda biti, barem nešto ribe", kaže David. "Cijele zime, inače, lovimo listove, to je ovdje tradicija, po trideset bi barki nekad izašlo, ali sad su ostale samo još dvije, tri. I najveći dio nam pojedu dupini, uđu u mreže, sve pokidaju."
Većina je ulovljene ribe za restorane, no dio ode i domaćima koji kupuju izravno s broda. Ali, ne lovi se puno, jučer su digli tri romba i jednu ražu. Na sve te mreže, to je ništa, kaže David, ali opet - cijena je dobra. I dodaje kako vjeruje da ribe još ima, ali jednostavno ne mogu do nje od dupina, koji je strogo zaštićen, pa je ribarima zbog štete koju im uzrokuje Europska unija osigurala i naknadu.
"Dižeš tu mrežu, veseliš se ulovu i odjednom kao da ju je netko škarama odrezao, sva ‘razbijena‘. Nekad su mreže za listove trajale nekoliko sezona, sad moraš svake godine dati praviti nove."
Opet se približavamo kopnu, malo južnije, kod Škarabe, kod Zlatnog rta. David usporava. Prilazimo "šinjalu" koji označava početak ili kraj mreže. Patrik ga vadi iz mora i prevlači mrežu preko vitla, koje se počinje ravnomjerno vrtjeti. Ništa, ništa, ništa… pa kamen, pa opet dugo ništa, potom prva riba, drhtulja, pa zvijezda, opet kamen, ježinac, još jedna riba, barbun, pa baraj odnosno fratar… Ulov, sve u svemu, ne izgleda obećavajuće. Ali onda, u končanom dijelu mreže, prva sipa, pa druga, treća… lijepi primjerci. U drugoj mreži malo dalje, uz Maškin, koji sa Svetim Andrijom čini Crveni otok, opet nekoliko sipa, baraja, jedna poveća hobotnica. Na kraju se skupilo sasvim dovoljno riba za gradele, no David ima drugu ideju. Pita jesmo li kad jeli sipu sa žara.
"Ja je najviše volim na rižoto, s tim da je prije obavezno treba zalediti na dan-dva, tako je najmekša. Ali treba je probati i tek ulovljenu i odmah bačenu na žar - okus joj je nenadmašan."
Patrik privezuje brod uz otok dok David potpaljuje "karbun" u svojem roštilju koji je, krajnje jednostavan i funkcionalan, prava mala brodska atrakcija. Dok čekamo žar, otvaraju se limenke piva, David čisti sipe i drugu ribu koju će ispeći, jednog iverka, ražu, barbona… a donio je i jednog malog morskog psa već narezanog na komade.
"Ljeti se obično love psi i hlapovi pa ih gostima odmah tu očistimo i ispečemo na žaru, to je za sve jedinstven doživljaj", kaže.
Brod je registriran za dvanaest ljudi, no David Veggian kaže da mu je to previše, najviše voli kad ih je pet, šest. I uvijek idu s mrežama, nikad na udičarenje.
"Bilo je upita, pogotovo od Rusa, da ih vodimo na ribolov udicom, ali ne radimo to jer im ne možeš garantirati ulov. Pa onda kad se ništa ne ulovi, budu nezadovoljni. Ne treba nam to. Ovako, u mreži se uvijek nađe neka riba, pa se barem djeca vesele."
David je očišćene sipe narezao na krupnije komade i bacio ih na roštilj. Odmah su zamirisale. I ne samo nama - oko broda je zainteresirano kružila banda galebova.
Sipa, koju su neki od nas prvi put jeli ovako, ravno iz mora na gradele, bila je malo tvrđa od one iz rižota, ali tako ukusna da to nikome ni najmanje nije smetalo - nismo je mogli prestati jesti, iako nas je sa žara već gledao lijepi iverak, za kojim su slijedile i druge ribe.
Ručak na obiteljskoj ribarici bio je krajnje jednostavan: sipe i ribe bačene na žar pola sata nakon što su izvađene iz mreže. Kruh jedva da je itko i taknuo.
Dok se, malo poslije podneva, približavamo Rovinju, čija je sve veća slika i dalje kristalna, postajemo svjesni da smo među rijetkim sretnicima koji su danas i ovdje uživali u ručku kakav se malo gdje u svijetu može kupiti.