Ponovno je otvoren popularni zagrebački lokal Beštija. Budući da je to treća veća promjena, što u vlasničkoj strukturi, što u konceptu, pomislili bismo da vlasnici ispituju istinitost narodne poslovice "treća sreća". Ipak, posljednji posjet Beštiji nije bio odveć sretan, a tome je nekoliko razloga. Restoran je zjapio prazan, a naša pratnja, koja je došla desetak minuta prije nas, sjedila je u kutu lokala bez pića. Konobar, naime, nije došao ponuditi piće dok je osoba sama čekala u praznom lokalu. Za početak smo uzeli dvije čaše St. Hillsove Male Nevine, tatarski biftek (85 kuna) i losos gravlax (marinirani ili usoljeni losos) s majonezom od crnog češnjaka s perlama bijelog aceta i crnom rotkvom (77 kuna). Čekajući jela, pregledavali smo ostatak menija dok je u pozadini svirala tiha glazba, a treperava neonska svjetlost obasjavala interijer. Konobar za pultom gledao je u mobitel, kao i većinu vremena dok smo boravili ondje, a atmosfera je bila toliko bizarna i neugodna da se mogla rezati nožem. Ipak smo odlučili probati više jela kako bismo dobili što bolji uvid u novi smjer lokala.
Meni se na prvi pogled doima jako pretenciozno. Nije vam sasvim jasno što se jelima s velikim brojem elemenata želi poručiti. Neformalan i pomalo hipsterski ambijent daje vam naznaku da ćete ovdje jesti neka zabavna jela u ležernoj atmosferi, baš kao što je to bilo u vrijeme prvih vlasnika. Nekad vam je odmah po dolasku bilo jasno što ćete ondje dobiti. Sad je ambijent nepromijenjen, opisi jela vrlo su pompozni, poput rižota s telećim obrazima, mousseom od telećeg mozga i varijacijama bukovača, ribljih kobasica s raguom i biskvitom od špinata te hrskavim wontonom ili cappelletta s ribljim pateom, Katsuobushi beurre blancom te blitva-krumpirom, no izvedba jela i servis nisu jednako pompozni. Na popisu glavnih jela vidjeli smo i sezonsku salatu mišance s ukiseljenom cvjetačom, kandiranom mrkvom, tostiranim sjemenkama i dresingom po cijeni od 84 kune. Pomislili smo kako bi bilo doista nevjerojatno da dobijete samo hrpu salate bez ikakva proteina ili ugljikohidrata koji će nositi glavno jelo za 84 kune. Ipak, ispalo je upravo tako: u zdjelici dobijete hrpu salate za 84 kune koju ne biste trebali naručiti, osim u slučaju da ste izgubili okladu s prijateljima.
Prva jela, tatarski i losos bili su korektni, ali ni po čemu pamtljivi. Iako bi vas poširani žumanjak od prepelice i dodatak prženih kapara mogao uvjeriti da je riječ o dovitljivoj izvedbi, nije tako. Također, on mnogo bolje izgleda na Instagram fotografijama nego u stvarnosti. Rižoto s obrazinama i mozgom vrlo je zasitan, prejakih okusa, izrazito mastan, što možda i nije najveći problem jer sigurno postoje gosti koji vole toliko snažne okuse, ali od svih elemenata na tanjuru baš ni jedan nije u funkciji da kiselinom razbije tu zagasitost okusa. Riblje kobasice su korektne, okus podsjeća na riblje polpetice, špinat za prilog je ziheraški i okusi se dobro slažu. Cappelletti su bili najbolji od naručenih jela. Ako vas put ipak nanese u Beštiju, preporuka je da naručite ovu punjenu tjesteninu. Putrasta, zanimljiva, ali ne i revolucionarna.
Konobar je došao do stola samo dva puta, prvi put da nam donese jela i drugi put da ih odnese. Na pitanje što je bikla na popisu deserata, odgovorio je da se radi o kombinaciji skorupa i haskapa (sibirske borovnice). Malo koga možete osvojiti takvim opisom, pogotovo kad iza jela stoji zanimljiva priča. Ovaj je desert zapravo kremasta interpretacija bikle, koja je originalno mješavina mladog crnog vina i kozjeg mlijeka, a tradicionalno se priprema u Vrgorcu, na području oko Mosora i Biokova te na otocima gdje bikla postaje hmuntica, mućkalica ili smutica, a ispija se nakon berbe grožđa.
Beštija može opet biti dobra i zabavna, ali se prvo treba odlučiti što želi biti. Vidi se da osoblje u kuhinji ima potencijala, ali u izvedbi je to manjkavo. Konobar možda uopće nije kriv, imao je loš dan ili samo ne želi biti ondje, ali zasad nimalo ne pridonosi pozitivnijem iskustvu.
Hrana: 5/10
Ambijent: 7/10
Usluga: 5/10
Vrijednost za novac: 5/10