Michelin Grapes je novi sustav ocjenjivanja vinarija koji je Michelin najavio krajem 2025., a prvu selekciju predstavio 7. srpnja 2026. u Burgundiji, s fokusom na Côte de Beaune, Côte de Nuits i Côte Chalonnaise. Ocjene se dodjeljuju u rasponu od jednog do tri grozda, uz kategoriju Selected, a Michelin tvrdi da pritom vrednuje agronomiju, tehničku izvedbu, identitet, ravnotežu i konzistentnost kroz berbe. Na papiru to djeluje kao ozbiljan pokušaj da se vino izvuče iz banalnosti brojčanih bodova, u praksi puno više sliči još jednom mehanizmu kojim se potvrđuje ono što je već društveno potvrđeno.
Nije se slučajno krenulo upravo s Burgundijom i Bordeauxom. To nisu samo velike vinske regije, nego i najčišći simboli globalnog vinskog prestiža, mjesta na kojima ime nerijetko radi pola posla prije nego što je boca uopće otvorena. Tu logiku nije teško prepoznati ni u Michelinovu restoranskom univerzumu. Vinska analitičarka Sara Danese iz WineLabsa analizirala je 1063 vinske liste Michelinovih restorana i pokazala da se Krug i Dom Pérignon pojavljuju na 42 posto njih, dok bordoška, burgundska, šampanjska i ronska vina dominiraju na oko 60 posto lista. U restoranima s tri zvjezdice trećina vinske karte otpada na boce od tisuću eura naviše, a vina s cijenom nižom od 100 eura čine tek 6 posto ponude.
Kada takva institucija objavi da će ocjenjivati vinarije, teško je povjerovati da će joj prvi refleks biti zdravlje tla, bioraznolikost ili mali proizvođač, a ne dodatna potvrda već uspostavljene hijerarhije.
Problem nije samo u kriterijima, nego i u poziciji s koje Michelin govori. Michelinov vodič danas posluje kroz partnerstva s državama i turističkim tijelima, a sam Gwendal Poullennec (međunarodni direktor vodiča Michelin) otvoreno je govorio da tiskani vodič više nije presudan dio poslovnog modela. Michelin je uza sve to razvio i rezervacijski ekosustav oko hotelskih Michelin Keys, s provizijama na rezervacije, što jasno pokazuje da kod te kuće priznanje i komercijalna eksploatacija više ne žive odvojeno. U tom kontekstu Michelin Grapes ne djeluje kao neutralna intervencija u vinski svijet, nego kao još jedna ekstenzija brenda koji monetizira vlastiti autoritet. I zato Michelin općenito valja čitati s oprezom, jednako u vinu kao i u restoranskom vodiču, jer njegova aura neprijeporne arbitraže već dugo stoji na sjecištu prestiža, turizma, tržišta i simboličke moći.
Dodatnu nelagodu stvara činjenica da Michelin već godinama duboko ulazi u samu infrastrukturu vinske kritike. Michelin je 2017. kupio 40 posto Wine Advocatea Roberta Parkera, a 2019. preuzeo ga je u potpunosti. Drugim riječima, kompanija koja već posjeduje jedan od najutjecajnijih alata vinskog vrednovanja sada lansira i vlastiti paralelni sustav pečaćenja izvrsnosti. To možda nije formalni sukob interesa, ali svakako jest pokušaj koncentracije simboličke moći pod istim krovom.
Još je problematičniji jezik samih kriterija. Konzistentnost kroz berbe zvuči razumno samo onome tko vino promatra kao standardizirani proizvod, a ne kao posljedicu klime, rizika i odluka u vinogradu. U eri suše, mraza, tuče i klimatske nestabilnosti, inzistirati na stalnosti profila znači nagraditi one koji imaju kapital, tehnologiju i logistiku za korekciju, a ne nužno one koji imaju najpošteniji odnos prema zemlji. Champagne ove godine ide prema najranijoj berbi u svojoj povijesti, s berbom koja bi mogla početi već oko 15. kolovoza, a na toplijim položajima i nekoliko dana ranije, što je izravna posljedica ekstremno ubrzanog vegetacijskog ciklusa pod pritiskom vrućine i suše. U takvim okolnostima zazivati konzistentnost kao univerzalnu vrlinu zvuči manje kao ozbiljno razumijevanje vinogradarstva, a više kao birokratski refleks sustava koji više vjeruje kontroli nego prirodi. S identitetom je još gore: Michelin ga definira kroz osobnost, osjećaj mjesta i kulturu, ali takve kategorije u praksi lako postanu elegantni sinonimi za već prepoznatljiv stil i društveno verificiran ukus.
Zato je skepsa dijela vinskog svijeta sasvim opravdana. Kritičari i proizvođači već su upozorili da sustav ocjenjuje kuću, a ne pojedina vina, da ne rješava problem golemih raspona kvalitete unutar velikih portfelja i da lako može privilegirati veće, skuplje i reprezentativnije podrume. Sylvie Courselle iz Château Thieuley to je sažela sasvim dobro; boji se da će biti primijećene uglavnom vinarije sa skupim vinima. I tu je zapravo bit cijele priče – Michelin možda govori o agronomiji, identitetu i ravnoteži, ali njegov instinkt ostaje instinkt prestiža.
Michelin Grapes zato ne izgleda kao revolucija vinske kritike, nego kao korporativno preuzimanje jezika autentičnosti. Još jedan sjajni amblem bit će zalijepljen na svijet koji je ionako pretrpan amblemima, a najveću korist od njega vjerojatno neće imati oni koji rade najpoštenije, nego oni koji su već dovoljno vidljivi da im treba još samo jedna potvrda vlastite važnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....