Rudi Štefan, David Skoko, Andrej Barbieri, Priska Thuring, Denis Zembo, Zdravko Tomšić, Danijel Đekić, Goran Kočiš, Hrvoje Zirojević, Ante Udovičić, Damir Modrušan, Damir Tomljanović, Marin Rendić, Matija Bregeš, Nikola Hrelja, Deni Srdoč samo su neka od imena koja su radila na kuharici, a svaki od njih pripremio je četiri tradicionalna recepta u svojoj interpretaciji. Proputovali su cijelu Hrvatsku, a projekt je trajao gotovo dvije godine. Prvi put kad sam je uzela u ruke i letimično pregledala više od 150 recepata sjetila sam se jednog citata Bele Hamvasa u kojem se istovremeno očituje ta jednostavnost i kompleksnost tradicionalnih jela, a ide ovako: “Ljudi koji žive na sendviču i desertu posve su izgubili normalnost.Preko nekih granica to više nije život,nego samo histerija. Ako čovjek na putu prema normalnom životu traži temeljne teze,trezvenu i mirnu hranu,jedva da koju nađe. Normalan je život ono što je među jelima prežgana juha. Ništa osobito. Bez senzacije..” I doista je tome tako, jer ništa vas neće vratiti u život kao domaća kuhinja pripremljena od namirnica s tog lokaliteta.
Što je autohtona hrvatska kuhinja i postoji li uopće? Mate Janković je mišljenja kako zapravo treba prigrliti povijesne utjecaje koji su malo po malo utkali dio sebe u našu gastronomsku kulturu. Ne treba ništa purificirati, dapače naš identitet je skupina identiteta i kao takav fenomenalan spoj svega koji ovdje egzistira već stotinama godina može biti samo naš adut. Pogledajmo primjer talijanske kuhinje, nisam primijetio da odbacuju tjesteninu samo zato što ima kinesko porijeklo pa i španjolska kuhinja je isto uvelike oblikovana židovskim i maorskim utjecajima. Dali smo si zadatak donekle definirati što je to hrvatska kuhinja ili joj barem ucrtati konture jer se gastronomija ovako živopisnog područja ne može ogledati u jednoj knjizi, a primarni cilj je bio definirati set okusa koji potom možeš upotrijebiti kao svoje i koji su tradicionalni, wasabi sigurno nije „naš“, ali maslinovo ulje, ružmarin, češnjak i dobra kvasina to jesu i zato stalno trebamo promišljati na koji način ih koristiti jer mogućnosti je bezbroj.
Isto tako, treba promišljati o prenošenju značaja lokalne gastronomije i na mlađe naraštaje gdje je Janković i ovaj put konkretan s nizom koraka koje se mogu poduzeti, ali zahtijevaju duži vremenski period i manju financijsku isplativost na početku što je u današnjoj utrci za novcem teško. Hrvatska je kao gastro destinacija još je uvijek u povojima, u obrazovnom smislu imamo velikih problema, a i potrebna je stalna improvizacija što u pogledu kvalitetnog osoblja, krpanju namirnicama iz inozemstva, nesređenom distribucijskom lancu i još nizu drugih „stepenica“ koje trebamo proći, a zapravo ih preskačemo što se odražava naposljetku i u kvaliteti.
Treba spomenuti kako je ovo luksuzno izdanje kuharice značajno iz nekoliko razloga. Budući da je tiskana i engleskom jeziku, zasigurno će se etablirati kao vrijedan suvenir hrvatske gastronomije, a ujedno je i svojevrstan spomenar pomalo zaboravljenih jela čije recepture imaju u prstima još vrlo malo njih. Kvarnerska mlačna hobotnica, tempfani picek, pretepeni zec, tripice... samo su neka od jela koja gotovo da možete zagristi na sam spomen ili kako bi Hamvas rekao nepce ima svoju fantaziju...Razmišljao sam kakav bi okus mogla imati lijepa žena. Ne ona koja me nagazi u tramvaju i gruba je. Mislim na ženu koju čovjek voli kad je zaljubljen. Što bi bilo kad bi čovjek bio u stanju uzeti u usta tu ljubav i taj poljubac i tu ženu mogao okusiti? Svakako bi bila nalik na čokoladu, na vrlo finu,plemenitu,čistu mliječnu čokoladu. Ima malo okusa suhog vina što može udariti u glavu. Drukčiji je okus plave,a drukčiji crne žene. U plavoj ima najviše mlijeka,a u crnoj najviše žeste. Ovo je knjiga koja se čita svim osjetilima, a čim ju uzmete u ruke shvatit ćete i zašto.