Svi su me odgovarali od toga da otvorim svoj lokal. Naravno, namjere su bile dobronamjerne, ali pomislila sam si, nikad neću biti mlađa no sada, a kad se okrenem za 40 godina, želim reći da sam pokušala. Pa kako bilo. Mogu biti samo bogatija za veliko iskustvo i siromašnija za nekoliko nula na svom bankovnom računu.
U novi prostor uložila sam sve što imam. Cijelu sebe. I ljubav i novac i suze i smijeh i živce, baš sve! To možda neće biti najljepši prostor u gradu, neće imati najudobnije stolice, a tanjuri zasigurno neće biti od porculana. Ipak, sigurna sam da će ono imati dušu jer se tako i stvaralo. Na kraju krajeva, to ne možete kupiti.
Koncept je da koncepta nema. Želim da se u Kutu jede dobra nepretenciozna hrana koja će biti vrijednost za novac. Imat ću dnevnu ponudu od tri do četiri sezonska jela i puno ću improvizirati. Stvaranje novog restorana velika je anegdota. Sve vam je jasno kad vam kažem da je izvođač reper Ante Cash, ako nečeg ne nedostaje, to je humor.
“Kut” zamišljam kao ležerno mjesto gdje se raspravlja, dovikuje, svađa i jede dobra hrana. Ne patim od toga da budem najbolja niti da se u mom lokalu pije iz kristalnih čaša, ali želim da svaki dan mogu reći da sam dala sve od sebe da skuham ukusnu i iskrenu hranu i da nikad ne odstupim od kvalitete namirnica
Suradnja s Dinom Galvagnom najviše me oblikovala kao cheficu. Često je znao čupati kosu zbog mojih improvizacija i znao mi reći da nešto nije u redu s mojim kuhanjem. Ali to sam ja. Baš volim osmišljavati nešto iz ničega, volim se igrati i otkrivati nove stvari. Nisam rob recepata i preciznosti. Danas startamo i jedva čekam da se gosti sami u to uvjere!
Moj kulinarski put počeo je odlaskom u Ameriku. Imala sam privilegiju pohađati prestižan kulinarski institut u New Yorku (CIA) i otkrila da je kuhanje za mene poziv, a ne posao.
Ostavit ću se kuhanja čim se u meni pojavi sumnja želim li to i dalje raditi. Još u meni tinja tračak želje da upišem studij psihologije. Nikad se ne zna, možda se to i dogodi kad dan bude trajao dulje od 24 sata.
Moje najdraže mjesto na svijetu je Kut na Visu, gdje se nadam da ću dočekati starost. Kad sam frendovima objašnjavala gdje će biti moj lokal, uvijek sam to opisivala rečenicom: “Znaš, tamo u kutu u Varšavskoj” i shvatila koliko sam podsvjesno povezana s viškim Kutom da je i ime za lokal isplivalo na površinu nekako prirodno.
Gastro luksuz koji si volim priuštiti? Trenutačno jedini koji si mogu priuštiti je mozzarella na akciji, ali kad postavim lokal “na noge”, planiram se počastiti nekim putovanjem.
Moj dnevni ritual je pronaći pola sata u danu i učiniti nešto lijepo za sebe. U ovim trenucima kad mi je dan ispunjen informacijama o struji i gletanju znam se našaliti da taj dnevni ritual koristim za pranje kose.
Pred kamerama mi je najteže bilo zadržati mirnoću i odabrati prave riječi koje će biti od najveće koristi kandidatima. Nije jednostavan zadatak mentorirati dva kandidata i istodobno u samo trideset minuta asistirati u pripremi glavnog jela i deserta.
Bila sam skeptična prema televizijskom angažmanu. Priznajem da sam prije vlastitog iskustva s podsmijehom gledala na kulinarske showove, ali moram priznati da me ovaj angažman obogatio velikim znanjem. Još jednom sam si potvrdila da nije dobro biti odveć principijelan u životu i da treba biti otvoren za nove stvari jer nikad ne znaš kako će ti obojiti život.
Često imamo grižnju savjesti. Zbog toga što premalo vremena provodim s ljudima koje volim i koji me podržavaju u svemu. Ovo je doista zahtjevan posao koji naprosto moraš živjeti i ostavlja ti jako malo privatnog vremena.