Ovog vikenda Lovran je ugostio drugo izdanje festivala prirodnih vina Lovran Unfiltered, pod vodstvom ekipe iz Ganeuma, ponajprije Roberta Benzije, Jurice Obrola i Alena Vukića, te Edija Jakupovića iz Peperoncina. Da je festival bio samo dobro organiziran, to bi bilo dovoljno za kratku informativnu vijest. Ali Lovran Unfiltered ove je godine bio i nešto drugo: bio je krcat. Brutalno, fizički krcat, u ulicama starog grada kroz koje jedva prolaze dva čovjeka rame uz rame. A kad prirodna vina i gosti privuku takvu posjećenost, u takvom prostoru, onda više ne govorimo o uspješnom festivalu. Govorimo o tome da scena, ali i publika, raste, i to ozbiljno.
Ove se godine u Lovranu okupilo četrdesetak vinara, nekoliko gostujućih kuhara i niz popratnih izlagača. Svakako je najveću pažnju privukla Mateja Gravner s dvjema rebulama obitelji Gravner, najvažnije organske vinarije ovih prostora, s berbama 2014. i 2018. Dok je 2014. spektakularna, 2018. nam je ostavila prostora za promišljanje. Ali ta vina i nisu festivalska vina, nego vina uz koja valja sjediti i meditirati.
Festival se odvijao na nekoliko punktova staroga grada. Na gornjem platou, povrh ulice, do kojega se dolazi stepenicama, bili su smješteni i Klinec, Burja i Dimitri Brečević (Piquentum). Bio je to jedan od jačih festivalskih punktova, dijelom zbog imena i kvalitete vina, a dijelom zato što je prostor ondje toliko uzak da se svaka veća koncentracija ljudi odmah pretvara u zastoj. Brečević je gotovo cijelo vrijeme točio za vlastitim štandom, što mu inače nije česta praksa, jer voli lutati, a kad bi se maknuo, mijenjala ga je supruga Selena. Kako na festivalu i nije bilo mnogo pjenušaca, njegov je pjenušac od terana izvrsno prolazio kod publike, to više što je vrlo pitak i sočan. Ispod toga dijela bili su Etnella s terroirskim vinima s Etne i gospođa Štekar, čiji macerirani jakot i malvaziju veoma cijenimo, dok su Antun Glavica i njegovi vrlo mladi sinovi točili svoja karakterna vina iz Moslavine.
Ova je godina, za razliku od lanjske, donijela kuhare na tri različita punkta, pa iako nismo dobili yakitori show Marka Flega iz Koye, bračni par Haraminčić pripremao je svoje slasne štrukle, a kraj njih se spremala i vrlo dobra, slana pašta. Ondje smo kušali i impresivan rosé vinarije Kairos, kao i vrlo unikatna vina Borisa Kovačića. Ove je godine i Danijel Starčević, hobistički garažist, intrigirao svojim voćnim Na basom, kupažom sorata posađenih u vinogradima starih Kotara. Pivovara Brk Lee točila je zamaman lager, koji je bio daleko najtraženije piće u kasnijim satima.
Drugi punkt s hranom donio je Milana Gatarića iz rotterdamskog Luxa, koji je pripremio pakleno paprene i ukusne takose, dok su ekipa s Marsovce, kao i sam Boris Šuljić – koji je točio i svoj Ocu, divni macerirani gegić – pripremali jela od janjetine. Ondje je i ekipa iz Gudina spremala svoju verziju kubanskih sendviča, koji su funkcionirali, od sve hrane, možda i najbolje, iz jednostavnog razloga: bili su opako masni. A masna hrana, prilikom kušanja veće količine vina, vraća čovjeku energiju. Ta je energija, naravno, presudna za kušanje vina.
Blizu njih smjestilo se nekoliko austrijskih vinara s kristalno čistim, a mjestimice i posve otkačenim vinima pretežito autohtonih sorti: Uibel, Michi Lorenz, Vincenz Lorenz i Trapl. U glavnoj je ulici također vladala ozbiljna gužva, najprije oko talijanskog San Laurinsa, a potom oko naših izlagača. OPG Pina točio je svoje čiste, osvježavajuće pet-natove, Cota je, po već ustaljenoj praksi, znalcima ispod stola dijelio svoj impresivan pršut, a Szalay je svojim pet-natovima od dunje izazvao vrlo živu reakciju publike. Jesu li upravo takvi, pitki i slatkasti napitci budućnost industrije koja očito ulazi u ozbiljne probleme s prodajom?
No najveći pritisak publike bio je u donjem dijelu, pred samim ulazom u Peperoncino, gdje su Tomci (gotovo čitava obitelj, samo je nedostajala kći Petra) i Šemberi držali središte festivalske gužve. Ondje se, uostalom, i najjasnije osjetilo da festival više nije stvar uskog kruga proizvođača, uvoznika i njihovih prijatelja, nego događaj koji je privukao daleko širu publiku. Oko Golden Ring Cheesea također se stvarala velika gužva. Tamo se našao i Trapan, čiji je pjenušac Bik iznimno primamljiv, ondje je i Edi Perenić iz Naturavini točio vina iz svoje selekcije, a dobre reakcije izazvali su i Bikicki iz Srbije. Posebno nas je ipak obradovala reakcija i gužva oko dva naša istarska vinara, Rafaela Ravnika (Rawino) i Damira Mihelića (Ghira).
Bilo zbog dizajna boce, bilo zato što se o njemu već pročuo dobar glas, Ravnik je gostima neprestano točio svoje fantastične macerirane malvazije, a donio je i nekoliko boca vrhunske kupaže Luna, nazvane po kćeri. Posebno je dobra i njegova dulje macerirana malvazija koja uskoro izlazi na tržište. No naš je apsolutni favorit cijeloga festivala Ghirina Malvazija 2024. Nema smisla opisivati to vino ovdje i zauzimati retke, jer ono zaslužuje zaseban tekst, no to je vino božanstveno i, osim što smo ga probali na početku festivala, kušali smo ga još tijekom festivala barem četiri puta i svaki nas je put praktički otrijeznilo, resetiralo nepce, osvježilo i napojilo. I izmamilo najširi osmijeh.
Nismo uspjeli kušati vina baš svakoga vinara, premda smo doista htjeli, a atmosfera je kasnije postala uzavrela. U jednom se trenutku činilo kao da je ljudi dvostruko više nego prošle godine, što je vjerojatno nemoguće, ali osjećaj gužve bio je posve stvaran. Teško je bilo hodati kroz gomilu, s čime će se organizacija iduće godine morati pozabaviti, no ima nečega i u tom komešanju kroz stisku starolovranskih ulica.
Osim izvrsnih i manje izvrsnih vina na sajmu, očito je da je publika bila spremna podržati festival i drugu godinu, a i tombola pripremljena za Bojana Bašu bila je uspješna. Čitatelje koji se sjećaju kako smo prošle godine spavali na klupicama moramo razočarati, jer smo ovaj put spavali u relativno udobnom krevetu obližnjeg hostela, ali znajte da smo s festivala otišli još zadovoljniji nego lani. Posebno valja pohvaliti ekipu koja je festival omogućila i organizirala, tim više što idućeg jutra u tim ulicama nismo pronašli ni komadićak od mnogobrojnih razbijenih čaša iza onih koji su se previše zaigrali večer prije.
Odavno smo prerasli potrebu da se scena prirodnih vina prikazuje kao rubna. Naravno, bit će onih koji će pokušati minimizirati značaj ovakvih festivala, ali to je ionako nebitno. Osim što je ovaj festival bio ozbiljno posjećen, sve više restorana, barova i vinoteka prepoznaje potražnju za takvim vinima, a mlađa publika sve odlučnije odbacuje konvencionalnost u proizvodnji i okreće se autorskim, karakternim, živim (možda možemo reći i zdravijim, iako razumijemo da bi tu nastalo polemike) vinima. Uostalom, prava se snaga neke scene ne vidi samo u broju prodanih boca, nego u tome što ona stvara vlastitu publiku, ali i mijenja navike. Lovran Unfiltered ponovno je pokazao da zajednica prirodnih vina nije fusnota domaće vinske scene, nego njezin sve vidljiviji i vitalniji dio, i da ovakvih festivala jednostavno mora biti više. Stoga, organizatori, bacite se na posao - publika čeka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....