Mnogi će se složiti kako je istarska kuhinja zanimljiva, no koliko zapravo može biti i uzbudljiva uvjerili smo se ovog vikenda na svečanom otvorenju novouređenog restorana Spinnaker u sklopu Valamar Riviera hotela u Poreču. Godinama je, naime, Spinnaker slovio za jedan od prestižnijih porečkih restorana, međutim ono što je na večeri prezentirao chef Goran Hrastovčak bio je uistinu doživljaj koji će ovaj restoran visoko pozicionirati na listi "must try" istarskih restorana. No, vratimo se na početak.
Prezentacija novouređenog restorana započela je razgledom novog interijera podijeljenog u dvije sale u kojem jednom dominira vinski zid (wine wall) s više od 300 etiketa nekih od ponajboljih vina u zemlji, ali i šire. Ovdje se tako mogu naći neke doista impresivne etikete - od Benvenutija, Kozlovića i, primjerice, Fakina, preko Simčića i Allegrini Amaronea do Chateau Palmera, Chateau Lafitea i, primjerice, Cristala.
Bila je to doista sjajna uvertira u večeru od sedam sljedova te četiri iznenađenje, koje je sommelier Zoran Gregorović odlično upario s odabranim malvazijama, jednim teranom i impresivnim muškatom.
Pozdrav iz kuhinje u tri slijeda serviran nam je uz Peršurićev Misal brut, pjenušac koji se prema vinskim znalcima smatra jednim od naših ponajboljih pjenušavih vina. Chef Hrastovčak uveo nas je u svoju interpretaciju "Istrijanske štorije" s fermentiranom korabicom i ukiseljenom tikvicom s malinom, rabarbarom i mentom. Slijed je pratila košarica s kremama od mrkve i limuna, listićima badema i mljevene kave te krekerom s kremom i crumbleom od formaggina, a završio je najboljim - i okusom i izgledom - patlidžanom koji smo ikad probali.
Malvazija 365 bivšeg istarskog župana Ivana Jakovčića, koja je mnoge ugodno iznenadila, pila se uz prvo jelo na meniju posvećeno istočnoj obali Istre, prije svega Labinu. Bila je to gorsko-slatko-slana ali sjajno izbalansirana velutata od gorkih badema, škampi te kreme od gorkih badema i ugljena te pjenom od mora.
Nakon nje je uslijedilo jelo, posveta chefa Novigradu, koje, u najmanju ruku, zaslužuje javnu pohvalu. Brudet od domaćih lignji s crnom lećom i sirovim jakobovim kapicama te tanko rezanim pa prženim rezancima lignji zasigurno bi mnogi restorani voljeli na svojem meniju. Ova dekonstrukcija puna okusa to svakako zaslužuje.
I kad smo pomislili da bolje ne može, ovdje su nas opet uspjeli iznenaditi. Prvo otkriće, jer je do sad nismo imali prilike kušati, bila je OMO 2020, malvazija Milana Budinskog, a potom i jelo koje je Spinnakerov chef posvetio rovinjskoj tvornici duhana i nazvao ga brancin u tabaku. I da, doista je dimljen u duhanu i neprepričljivo je dobar.
Spojen s kremom od krumpira, koja je sve samo ne dosadna, i čipsom od buče te sarmicom od kelja, nakon ovog jela, kako je rekao gospodin za našim stolom - drugačije pripremljen brancin više nikad ne želimo jesti.
Međutim, mnoge je iz cipela izulo i glavno mesno jelo, koje je prezentirao sam Hrastovčak. Servirano uz Coronicin Gran Teran 2016, bio je to boškarinov rep u teranu s jusom od boškarina i ječmom. Savršeno izbalansiranih okusa i začina te perfektno kuhano, ovakvo jelo svakako kandidira kao signature dish ne samo Spinnakera, već i Istre.
Spinnaker, međutim, ima još jednu prednost pred drugim restoranima u Poreču, ali i šire, a to je Dragana Kovačević, tamošnja pastry chefica koja je ovu lijepu priču dodatno zasladila. Nakon idealno rashlađenog i savršeno kremastog sorbeta od crvene naranče, pripremila nam je najbolju i najljepšu kroštulu koju smo ikad jeli. Ima u njoj i rakije, i meda, i polena..., a meringa i sorbet od bazge te gel od limuna bili su samo dodatni poziv da uživamo u svakom zalogaju.
Posebno iskustvo u ovom slijedu bila je čaša posluženog muškata. Pilatov Serafin 2018, pritom idealno rashlađen, nešto je najmoćnije u ovoj kategoriji vina što smo probali. Okusom između rakije i vina, bombastičnih voćnih nota, ovo bismo vino rado imali u hladnjaku.
Kao šlag na kraju večere krenuli smo u potragu za tartufima - doslovno. Tu je do izražaja došla i maštovitost pastry chefice, koja je priredila desert koji je zabavio sve za ovom svečanom večerom. S rukavicam na rukama i vrtlarskim alatom kopali smo kroz četiri vrste istarske zemlje da bismo ispod nje otkrili taftufe (zapravo trufflese) u četiri okusa. Divno!
Iskreno i najjednostavnije rečeno, ovako prezentirana Istrijanska štorija je doživljaj i fenomenalan primjer izvrsno balansiranih okusa i začina, kakav danas na sceni nemamo prilike vidjeti svaki dan, a koji je neupitno za pohvalu.