Uoči glasovite dodjele nagrada prestižnog izbora The World´s 50 Best Restaurants odvijaju se ekskluzivne večere i partyji za koje se većinom može kupiti ulaznica, a cijene se kreću od oko 250 funti do više od 600 funti. Samo neka od imena koja gostuju su Heston Blumenthal, Helene Darroze, Massimo Bottura, Ana Roš i drugi. Svi uzvanici dodjele nagrada obilaze londonske restorane i barove pa je posebno izazovno pronaći slobodan stol iako mnogo restorana ostavlja i slobodna mjesta za usputni dolazak.
Nas je zainteresirao restoran KOL koji je odmah nakon otvorenja zadobio povjerenje publike, a kasnije i kritike. Trenutno je to jedno od mjesta o kojem svi pričaju u gradu. Nalazi se na 73. mjestu The Worlds 50 Best Restaurants liste i ima jednu Michelinovu zvjezdicu. Vodi ga Santiago Lastra koji izgledom neodoljivo podsjeća na Javiera Bardema u mladim danima, a porijeklom je Meksikanac. Ovog svibnja posjetio je Hrvatsku povodom Weekend Food Festivala u Rovinju i imao jedno od najzanimljivijih predavanja na Festivalu. U profesionalnoj kuhinji radi od 15. godine. Kuhao je u slavnom Mugaritzu, uz Renea Redzepija je pokretao Nomu Mexico, a radio je i u londonskom Tate Modernu. U KOL-u želi prezentirati svoje kuharsko iskustvo kroz meksičko nasljeđe, ali uz lokalne namirnice (koliko je to moguće, mnogo ih nabavlja u Meksiku).
Restoran se nalazi u srcu Londona, vrlo blizu prelijepih Marble Arch Fontana i elegantnog hotela The Connaught koji je izgrađen početkom 19. stoljeća. Budući da je Santiago Meksikanac, želio je predstaviti meksičku kulturu i kuhinju, ali što više koristiti engleske namirnice. Na gornjem katu nalazi se svijetao i prostran restoran, a u podrumskom dijelu je bar gdje možete i jesti. Bar je naravno posvećen mezcalu, a takav tip lokala naziva se „mezcaleria“.
Mezcaleria KOL otvara se u 17 sati i radi do 1 ujutro. Najbolje je navratiti od 21 na dalje, mi smo ovog puta ipak došli prerano. Dobra strana ranijeg dolaska jest da ćete bar i gotovo deset metarski šank imati samo za sebe. Komunikaciju uspostavljamo na engleskom iako nas barmen hrabri da ispucamo sve svoje znanje lošeg španjolskog naučeno uz dugogodišnje praćenje televizijskih sapunica. Sjedimo tako za velikim drvenim šankom, iza kojeg je zavidna kolekcija rumova, ginova, tekila i mezcala malih meksičkih proizvođača. Svjetlost je prigušena kako i očekujete u podrumskom baru, a nešto kasnije osoblje pali i male lučice. Kako naručujete piće za pićem, dobra plesna glazba sve jače pulsira pa i atmosfera u baru postaje sve življa. Neopterećeni padežima i glagolskim vremenima ponosno naručujemo na španjolskom koktel pod nazivom Sorrel & Hop (15 funti) što je kombinacija izvrsnog organskog mezcala (Mezcales de Leyenda), kiselice, destilata od hmelja i bijele (srebrne) tekile.
U Meksiku ne možete piti mezcal natašte i obično se jedu „antojitos“ što u prijevodu znače mali zalogaji. Za početak smo uzeli guacamole od pistacija s totoposima sa strane (7 funti). Guacamole je bio pun nekog ludog intenzivnog okusa, a samo boja je nagovještavala da bismo sad trebali osjećati okus avokada ali to nije dogodilo. Isto predlažemo i vama; naprosto uklonite očekivanja o dobro poznatim okusima i prepustite se. Totoposi su vrsta grickalice, vrlo slični tortiljama ali su prije posluživanja tostirani, prženi ili pečeni (ovi su prženi i slankasti). Karakteristični su za područje Oaxace, ujednoj poznate i po mezcalu, jer su ih žene znale peći na glinenim pećima.
Dok smo birali sljedeći antojitos, bolje smo upoznali barmena koji nas je služio. Obično za šankom čujete najnevjerojatnije priče. Tako smo mi otkrili da je naš barmen Christian budući pilot koji je iz Mekiska emigrirao u Kaliforniju sa svojom obitelji. Ipak, ta epizoda nije bila konačna pa nakon par seljenja dolazi u London. Bio je nekoliko puta u Hrvatskoj, kaže zbog ljubavi. Imao je ovdje djevojku i posjetio Zagreb, a dobar glas u društvu priskrbio si je s četiri boce tekile koje je donio sa sobom.
Kasnije nas je nagovarao kao da mu život ovisi o tome da kušamo tiradito i quesadillu, ali nas je ipak mamio ceviche s wagyjuom, kaparima i peršinom (15 funti) što smo i uzeli. Gutljaji ledenog koktela savršeno su gasili pikantnost dosta ljutih, ali slasnih komadića wagyjua.
Nakon teških pregovora odlučujemo još uzeti tiradito (jelo slično cevicheu, ali je namirnica prije „marinirana“ citrusnim sokom ili nekim umakom) što su ovdje bili komadići hobotnice s kombuchom i papričicama chiltepin. (9 funti). Iako je dojmljivo izgledalo na papiru u stvarnosti nas nije oborilo na pod. Završavamo njihovom varijantom Martinija (15 funti). Radi se o kombinaciji bijele (srebrne) tekile, suhog vermuta, destilata od bora i krastavaca. Fenomenalno! Čaše za koktele dobro su ohlađene i stoje u hladnjaku, a velika većina njih ima ogromnu kocku leda, koje barmen „klesa“ iz većeg komada leda nožem pred vama. Osoblje vas obasipa ljubaznošću i imate dojam da žele napraviti baš sve za vas. Izbor glazbe je jako dobar i rado bismo se s takvom playlistom vozili na more uz spuštene prozore. Za kraj pripremite kreditnu karticu jer ne primaju gotovinu. Sve u svemu, Mezcaleria KOL je bilo zabavno iskustvo, naša preporuka je da sjednete za šank ako želite imati bolju interakciju s osobljem ili uz jako dobre koktele dobiti i besplatnu poduku iz španjolskog.