Moja priča o ramenu u Japanu zapravo se može podijeliti u tri epizode. Svaka od njih prikazuje kako smo mi doživjeli ramen, pa možda naša iskustva pomognu nekim budućim putnicima u Japan.
Jela i način objedovanja uvijek su odraz nečije kulture, prostora, vjere... pa je tako i u Japanu. Prva priča počinje točenim pivom, “highballom”, pikadom i karaokama. Naš odlazak u Japan bio je obiteljski: supruga, dvoje djece i ja. U Tokiju nas je dočekao i prvih nekoliko dana s nama proveo naš kum koji živi u Singapuru, a često putuje poslovno u Japan. Idealno je da ti netko iskusniji pomogne kad stigneš tamo, u snalaženju, dok se još oporavljaš od jet laga i kulturološkog šoka. Tako smo prvi dan nakon rane večere u lokalnoj Izakayi odveli djecu na odmor u hotel, a mi odrasli nastavili upoznavati noćni život Tokija. Barovi su vrlo mali, često specijalizirani za određena pića i ima ih jako puno, praktički na svakom uglu. Tako se i razvila kultura tzv. bar hoppinga jer nema tu velikih klubova, plesa i gungule, nego se ide od mjesta do mjesta dok ne naletiš na nešto što ti odgovara.
Uobičajeni način zabave je kombiniranje cuge s pikadom, pa se onda dodaju i karaoke. Pije se točeno pivo, vrlo jednostavni, pitki, lagani lageri ili whiskey highball što je zapravo viski sa sodom, a ponekad i twistom limete. Kultura viskija u Japanu je priča za sebe, ali dovoljno je reći da se i taj highball radi s vrlo korektnim viskijem. Tako je i nas noć odvela u bar hopping pa smo završili na pikadu, karaokama i highballu.
Tamo smo bili do 3 ujutro kad je već stvarno vrijeme za povratak u hotel. No, pikado je ipak sport, a nakon sporta valja nešto i pojesti, pa sada napokon dolazimo do ramena. Nalazimo mjesto poprilično brzo. Scena u lokalu i ispred njega je kombinacija “umornih” Japanki i Japanaca, ali lijepo odjevenih i vrlo pristojnih, u potrazi za okrepom. Ne čekamo predugo i dobivamo posebnu prostoriju za nas troje. Tu se čak narudžba uzima usmeno, a ne preko aparata kako je to često slučaj. Ubrzo dolazi hrana. Svatko dobiva zdjelu kipućeg ramena sa svim dodacima plus nešto gyoza da se podijeli između srkova. Ta toplina, kompleksnost, a istodobno ujednačenost okusa same juhe je fascinantna. Mogu samo reći da ne znam je li mi ikad u životu nešto tako prijalo kao taj ramen u pola četiri ujutro nakon cjelovečernjeg izlaska. Misao koja mi se u tim trenucima motala po glavi je razlika u kvaliteti i kompleksnosti između toga što upravo jedemo i nekog jutarnjeg kebaba koji se konzumira u sličnom kontekstu kod nas doma. Je li razlika između ta dva jela u korelaciji s kulturom tih dvaju naroda? Čak i u pola četiri ujutro, poljuljane svijesti, Japanci opet biraju jelo koje se priprema dva dana, izuzetno je slojevito i kompleksno, a hrani te na svim razinama, rekli bismo - i dušu i tijelo. Da se zapitaš.
Druga epizoda vezana je uz samo srce Tokija - jeli smo ga u kvartu Shibuya gdje je poznati Scramble crossing. Dnevni đir, obiteljski, nas četvero. Stižemo na odredište, spomenuti prijelaz preko ceste, da doživimo taj pravi urbani vibe Tokija. Sve to traje relativno kratko, nema se tu baš previše vidjeti, ali možeš reći da si bio.
Već je lagano vrijeme ručka i počinjem tražiti mjesto gdje bismo mogli nešto pojesti. Mi smo obitelj koja voli putovati i jesti, ali nismo uvjetovani samo hranom, pa samim time ne rezerviramo uvijek ručak ili večeru danima ili tjednima unaprijed, što je često potrebno. Pogotovo ako želiš doći do top-mjesta. S druge strane, moj je stav da ako smo u potrazi za današnjim ručkom kao i većina lokalaca, u tom trenutku, možda dobijemo realniju, autohtonu sliku gastronomije neke zemlje. U blizini je vrlo poznati i možda najcjenjeniji lanac lokala s ramenom, Ichiran. Brzo dolazimo do lokacije, ali nas ljubazni konobar već na ulici obavještava da se čeka minimalno sat i pol.
Ichiran je poznat i po tome da svaki gost dobije svoj tzv. boks gdje sam sjedi, srče ramen i ni s kim ne priča. Još jedan interesantan moment u smislu razlika u kulturi. A možda je to samo marketinški trik da što prije pojedeš i prepustiš svoj boks sljedećem kupcu. Uglavnom, ne čeka nam se i tražimo dalje. Nalazim novo mjesto, udaljeno deset minuta hoda, sa super ocjenama na Googleu, sve kako treba. Tamo smo bili bolje sreće i imali su mjesta za nas, ali su nas prvo poslali na ulicu da napravimo narudžbu na aparatu. Zapravo mi je fascinantna ta japanska ovisnost o strojevima, koja je nama ipak dosta strana, ali treba priznati da ubrzava neke procese. Stroj je na engleskom i poprilično jednostavan pa smo ubrzo završili taj dio nakon kojeg smo upućeni do stola. Pristižu čaše vode, pristižu pića, pristiže hrana. Tu zorno vidimo kako se ubrzavaju procesi jer konobari samo nose unaprijed naručeno pa su samim time puno brži i manje ih je potrebno.
Svatko je ponovno dobio svoju zdjelu juhe s dodacima i opet neke gyoze za između srkova. Sad nam je već jasno da stvarno volimo gyoze. Nismo mi tu još dovoljno upućeni da znamo baš točno što naručujemo, samo nam je bitno da je sve uvijek različito kako bismo što više toga probali. Mlađa kći je bila pobjednica jer je njezin spicy miso ramen bio senzacionalan. Gust, gotovo kremast, s valovitim, žilavim, debelim rezancima, spicy, ali taman, savršenstvo. Taj mi je stvarno ostao u sjećanju kao jedno od ukupno najboljih jela koja sam probao u Japanu u ta dva tjedna. Tako da je ipak moguće čak i na komercijalnoj lokaciji i bez rezervacije u vrijeme ručka pojesti fantastičan ramen. Cijena? Četiri ramena, deset gyoza, dvije Cole i dva točena piva (0,33) 8500 jena iliti nešto malo više od 50 eura. Za nas četvero. Moglo bi se reći: dosta povoljno.
Treća je priča vezana uz Osaku i naš posljednji ramen u Japanu. Tu smo na putu već 12 dana pa je razina i umora i zamora dosta visoka. Osaka je drugačija od Tokija, komercijalnija, agresivnija, prljavija. Ako je Tokio posao i kultura, Osaka je šoping i noćni život. Sasvim slučajno rezervirali smo smještaj 100 metara od potrošačkog raja, Shinsaibashi-Suji shopping streeta. Supruga i ja inače bježimo od takvih mjesta glavom bez obzira, ali imamo dvije tinejdžerice kojima je to jedan od vrhunaca putovanja. Uglavnom, dan je počeo upravo u toj ulici, najgoroj. Sa svih strana te napadaju horde ljudi, abnormalna količina reklama i neona te naoko beskonačna ponuda svega i svačega, pa je uopće teško razabrati ima li tu što za tebe.
Bilo je vrijeme za ručak, da pobjegnemo nekamo i sakrijemo se jer su razine tjeskobe kod nas starijih bile na kritičnoj razini. Pronalazim interesantno mjesto, vrlo dobro ocijenjeno, pet minuta od nas. Kad smo stigli na lokaciju, ispred nas je u redu bilo nekoliko ljudi, što se moglo i očekivati. Taj je dan i padala kišica kroz hladni vjetar pa nije bilo baš ugodno vani, ali smo odlučili pričekati. Javim se po pravilima, a pravila se tamo svi drže, konobaru da zna da nas je četvero i da čekamo. Usput bacim oko na lokal. Ekstremno malen, ukupno možda sedam, osam mjesta, poprilično neugledan, čak ni previše čist. Ajde, kad smo već tu, moramo doživjeti i taj, ajmo reći, baš pravi štimung.
Svi smo gladni, promrzli, sad već pomalo i nervozni. Napokon dolazimo na red, ali tek do stroja da napravimo narudžbu. Problem je to što je sve na japanskom pa nije baš jednostavno naručiti. Nervoza raste iz sekunde u sekundu jer se ne snalazimo. Ajde, budemo natipkali napamet, pa kaj dođe, dođe. Ali, čekaj, trebaš prvo stroj nafilati novcem pa tek onda naručiti. Tko bi sad to zbrojio jer ionako tipkamo napamet. Okej, stavljam 10.000 jena, valjda bude dosta. Guram novčanice, a stroj ih neumorno vraća. Sad već nervoza prerasta u ljutnju jer nas stroj pobjeđuje, a s ljudima ne možeš komunicirati jer nitko ne govori engleski. Gledam što ću, kako ću i onda uočavam sitnim slovima ispisan natpis na engleskome: stroj ne prima svježe printane novčanice.
Problem je u tome što mi, stranci, kad dižemo novac na bankomatu, dobivamo samo takve novčanice. I što sad to znači? Definitivni poraz čovjeka od stroja. Ne u onom terminatorskom smislu, ali meni u tom trenutku jednako bolan. Gubim živce, odustajem i tjeram obitelj van iz tog lokala, uz negodovanje i pokoju psovku. Nije strašno, ionako nas nitko ne razumije. Ubrzo nalazimo drugo mjesto, odlazimo, opet čekamo, uspijevamo dobiti stol, naručujemo, jedemo, napokon. Nije dobro. Ovaj je sad opet neka posebna podvrsta. Čudnovate stvari su unutra, tona tofua, previše sečuanskog papra i korijandera, juha bez dubine i tako dalje. Pojeli smo nešto, nismo više gladni, ali nije to to. Doduše, ponekad moraš i loše pojesti da bi znao što je dobro. Ili je samo onaj poraz od stroja ostavio pregorak okus u ustima koji se više nije moglo isprati. Nikad nećemo sigurno znati.
Dojmovi jedne klasične četveročlane obitelji koja ne planira svaku sekundu putovanja i voli se ponekad izložiti i riziku. Jer, kako drugačije dobiti pravi osjećaj kulture neke zemlje ako ponekad ne pogriješiš. Ako ništa drugo, takva se iskustva uvijek pretvore u dobre priče koje pamtimo čak i dulje nego ramen na Shibuyi. Poraz od stroja dugo ću pamtiti, ali s povratkom kući čak ni taj poraz ne boli više toliko. Prisjećaš se, razmišljaš, propituješ se. Uvijek su jela i način objedovanja odraz nečije kulture, prostora, vjere... Zašto u Ichiranu ljudi sjede i srču sami? Kamo vodi ta ovisnost i ljubav prema strojevima i tehnologiji? Shvaćaš da si kroz izuzetno bogatstvo kulture i ljepote stalno osjećao neku melankoliju i otuđenost u tim ljudima. Shvaćaš da je putovanje bilo prekrasno, ali si sretan da živiš gdje živiš i gdje ne moraš razgovarati sa strojevima, sjediti sam i srkati.
Ne propustite! Novo kolekcionarsko izdanje magazina Dobra hrana na 204 stranice već je u prodaji. Ovo je jedna od priča iz novog broja, a u njemu vas čeka još dobrih preporuka, savjeta, recepata i reportaža.
DAR SVIM ČITATELJIMA! Samo uz novi broj magazina Dobra hrana dar čitateljima - Kikkoman soja umak i štapići za jelo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....