Danas prije podne, na Dan Oluje, oko 11 sati prešli smo autom preko Podsusedskog mosta na izlazu iz Zagreba starom cestom prema Samoboru. Imali smo što vidjeti: podivljala Sava izlila se iz korita i poplavila čak i Suhinu, omiljeno izletište Zagrepčana o kojem smo prošli put pisali 2019. u povodu 100. godišnjice postojanja te gostionice.
Zaustavili smo se i kamerom telefona zabilježili prizor kakav još nismo vidjeli. Odmah smo u telefonu potražili broj Nikole Sedmaka, koji danas vodi Suhinu. On je praunuk Josipa Suhine, koji je tu 1919. godine, uz svoju trgovinu drvnom građom koja je na flosima (splavima) dolazila rijekom iz Slovenije, otvorio tzv. bunker, ilegalnu gostionicu kako bi flosari imali što prezalogajiti i popiti nakon obavljena posla. Gospodin Sedmak nije se javio na telefon, lako smo ga mogli zamisliti kako u gumenim čizmama možda upravo gazi kuhinjom i pokušava spasiti od inventara što se spasiti da. Danas na webu u rubrici Radno vrijeme za Suhinu piše da se otvara uskoro, u 12, ali da bi zbog proslave Dana pobjede možda mogli malo zakasniti.
Vikendom izletnici inače dolaze na domaću goveđu juhu ili ajngemahtec, pohanu piletinu, pire krumpir ili rizi bizi, patku s mlincima, faširane šnicle, roštilj... Pred dvorištem tu je uvijek dosta parkiranih automobila, u dvorištu teško je naći slobodan stol.
Suhina je omiljena gostionica i preko tjedna, jer se tamo može pojesti običan, starinski ručak "kak i pred sto let": ričet, ječmenu kašu s češnjovkama, mahune na ćušpajz, ili kelj, poriluk, prisiljeno zelje…
Nažalost, nedjeljnog ručka u Suhini sutra neće biti. Možemo im samo poželjeti da će brzo prebroditi ovu nevolju, kao što su prebrodili i veliku poplavu 1964. na koju ih danas još podsjećaju samo stare fotografije na zidovima gostionice.
Ako kojim slučajem niste čuli za Suhinu, tada recimo kako je riječ o kultnom zagrebačkom izletištu na Savi. Kada smo ih 2019. posjetili i napravili reportažu otkrili su nam kako istog mesara imaju već 40 godina, isto vino nabavljaju 60 godina, a ista domaća klopa na meniju je od početka!
Iako izvan grada, “Suhinka” je urbana legenda. Ne znamo ni za jednu našu gostionicu poput ove, koja je u vlasništvu obitelji, sad već četvrte generacije, čitavo jedno stoljeće, praktički od svršetka Prvoga svjetskog rata.
Tu se uvijek jelo i pilo po domaću - kuhinja im se nije znatno promijenila od samih početaka, nekih jela više nema jer nije moguće nabaviti namirnice, ili ih se više ne traži, poput telećeg rajžleca, ali picek se i dalje poha u svinjskoj masti, baš kao i šaran, služi se domaća juha, gulaš, krpice sa zeljem… Što je to u krčmi pored Podsusedskog mosta što privlači generacije Zagrepčana, čitajte ovdje.