Prošlogodišnji nalazi Državnog inspektorata pokazali su da je u kontroliranom skupu vina utvrđen visok udio patvorina. Prema objavljenim podacima, analizirana su 22 uzorka, a u četiri slučaja utvrđeno je da vino ne odgovara deklaraciji. U najkraćem, riječ je o nalazu koji nije velik po obuhvatu, ali jest po sadržaju.
Tu brojku ipak treba čitati pažljivo. Ne radi se o reprezentativnom presjeku cijelog tržišta, nego o uzorcima koji su već ranije bili označeni kao sumnjivi i zato poslani na dodatnu laboratorijsku provjeru. U tome i jest problem tumačenja. Takav nalaz ne dopušta zaključak o točnom udjelu patvorenih vina u ukupnoj prodaji, ali vrlo jasno pokazuje da u prometu postoji segment u kojem su nepravilnosti dovoljno izražene da ih sustav registrira i potvrdi. Ipak, to nije mala stvar. Kada i tako uzak, selektiran uzorak daje ovakav rezultat, pitanje više nije postoji li problem, nego koliki njegov dio ostaje izvan službenog nadzora. Ograničen broj analiza ne umanjuje važnost nalaza, nego otvara pitanje je li kontrola tržišta uopće postavljena na razini koja odgovara ozbiljnosti pojave.
Dodatnu težinu cijeloj priči daje procjena da se na hrvatskom tržištu nalaze milijuni litara vina za koja postoji ozbiljna sumnja da nisu stavljena u promet u skladu s propisima. I bez ulaska u točan volumen, dovoljno je pogledati kontinuitet slučajeva. Još 2022. Državni inspektorat objavio je da je pronašao sedam krivotvorenih vina, a 2024. analiza vina kupljenih u trgovačkim lancima pokazala je da se problem pojavljuje i u redovnoj maloprodaji. To znači da se ne govori o izoliranoj epizodi, nego o pojavi koja se vraća.
Patvorenje pritom nije stvar dojma, nego mjerljiv laboratorijski nalaz. Analiza stabilnih izotopa može pokazati je li u vino dodana voda ili šećer te odgovara li njegov kemijski profil deklariranom podrijetlu. Sustav, dakle, raspolaže metodom koja može vrlo precizno razlikovati autentično vino od falsifikata. Slaba točka nije tehnologija, nego opseg primjene. Ako se provjerava malo i rijetko, ni pouzdana metoda ne može imati puni regulatorni učinak.
Upravo zato je nezgodan način na koji se ovakvi rezultati pojavljuju u javnosti. S jedne strane, broj analiziranih uzoraka premalen je za široke tržišne procjene. S druge strane, i tako malen broj otkriva dovoljno ozbiljne nepravilnosti da više nije moguće govoriti o rubnom problemu. Hrvatska očito ima ozbiljan problem s autentičnošću vina i tom se problemu mora pristupiti sustavnije, redovitije i ozbiljnije nego dosad. Povremeni nalazi i parcijalne kontrole više nisu dovoljni za tržište koje se oslanja na deklaraciju, podrijetlo i povjerenje.
U takvim okolnostima, potreba za češćim analizama apsolutno je nužna. Riječ je o elementarnom mehanizmu tržišne zaštite. Vino je proizvod čija vrijednost počiva na podrijetlu, autentičnosti i vjerodostojnosti deklaracije. Ako se te tri stvari ne provjeravaju dovoljno često, tržište ostaje bez osnovnog korektiva, potrošač bez stvarne zaštite, a ozbiljni proizvođači ulaze u utakmicu s robom koja je jeftinija upravo zato što nije nastala pod istim pravilima.
Upravo zato dodatno raste i važnost ekološke proizvodnje. Ne zato što je ekološko vino samo po sebi zaštićeno od zlouporaba, nego zato što takvi proizvodni modeli počivaju na višoj razini sljedivosti, transparentnosti i vjerodostojnosti. Ako država želi ozbiljno štititi vrijednost domaćeg vina, onda kontrola autentičnosti, podrijetla i proizvodnih praksi mora postati redovita politika, a ne povremena reakcija na sumnju. Tim više što su raniji slučajevi, uključujući uvoz stranih vina i njihovu prodaju pod deklaracijama prestižnih položaja poput Dingača, već pokazali da hrvatski vinski sektor nema problem samo s patvorenjem, nego i s ozbiljno propusnim sustavom nadzora nad uvozom, deklariranjem i prometom vina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....